U Pongu (1972.) simulacijski karakter virtualne igre zamijenio je poetski karakter tenisača. Bong (2009.) u tu klasičnu videoigru ubrizgava fizičko sučelje, a poetski karakter tijela ponovo pronalazi svoje mjesto u simulaciji. Dok se prije kontrola nad igračem postizala s pomoću joysticka koji se držao u ruci, sada se samo tijelo uključuje u igru kao ‘sudionik’. Kao u tenisu, tijelo ponovo stječe svoju sposobnost da se fizički natječe i nasljeđuje one zastarjele značajke ‘igre’ - izdržljivost, snagu, budnost i sl. Istovremeno tijelo vraća svoju prevlast nad obzorom zaslona.

Igranje i natjecanje radi pobjede u Bongu može biti veoma oslobađajuće te čak dovesti do neke vrste euforičnog pražnjenja, budući da se fizička energija kao takva ∞ nešto što nam je tehnologija oduzela (osobito u igrama) ∞ konačno ponovo povezuje s rezultatima u tehnološkom sustavu. Što je bolja tvoja fizička izvedba, to bolji su tvoji rezultati na zaslonu.