U posljednjih nekoliko desetljeća temeljna transformacija društva nije se očitovala u porastu globalizacije već u prijelazu s društva organiziranog oko zabrane na društvo organizirano oko naredbe za uživanjem. Povijesno gledano, i predkapitalističko i kapitalističko društvo polazilo je od zabrane užitka. Ulazak i stalno članstvo u društvenom poretku ovdje nalaže žrtvovanje privatnog užitka s ciljem funkcioniranja poretka. Ljudi troše vrijeme na društvene rituale, pristaju na rad umjesto zabave i prihvaćaju raznovrsne restrikcije u privatnom životu kako bi postali članovi tog društva. Društvena prohibicija najbolje se očituje u zabrani incesta, koji, prema Claudeu Leviju-Straussu, u svojoj krajnjoj instanci znači da “osoba ne može činiti što god poželi.”01 Iako nismo svjedoci masovnog kršenja zabrane incesta, upravo ta ideja prema kojoj ne možemo činiti što god poželimo iščezava s pojavom modernog imperativa uživanja.02

Društveni autoritet više ne zagovara žrtvu. Umjesto toga, različiti oblici autoriteta današnjice bombardiraju nas idejom da naš osobni užitak predstavlja najviši stupanj dužnosti. Osobni užitak je u fokusu naše pažnje, a društvene institucije upravo ga potiču a ne osporavaju. Od televizijskih reklama i jumbo plakata do novina i časopisa, privilegiranje privatnog uživanja zalazi u sve pore društvenog poretka te čak zahvaća i predstavnike političkog autoriteta. To možemo vidjeti u nedavnim nastupima predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i Francuske. Nakon napada 11. rujna, George Bush nije zazivao obnovljeno žrtvovanje za javno dobro, već je etablirao šoping kao novu domoljubnu dužnost. S druge strane, nakon što je izabran za predsjednika Francuske, Nicholas Sarkozy bez imalo ustezanja javno je iskazao svoj privatni užitak večeravši u ultra-skupom restoranu Fouquet i zatim otišavši na krstarenje jahtom svog prijatelja milijardera Vincenta Bollorea. Sarkozyev odgovor na kontroverze koje su eruptirale nakon njegovog incidenta s krstarenjem govori sam za sebe. “Nemam se namjere skrivati, nemam namjere lagati i nemam se namjere ispričavati”, izjavio je Sarkozy.03 Bushev imperativ šopinga i Sarkozyevo bezobzirno pokazivanje prekomjernosti funkcioniraju na isti način i pripadaju istom revolucionarnom pokretu. Ovaj pokret radi na zatiranju ideje javne obveze žrtvovanja i na privilegiziranju ideje privatne obveze užitka bez ustručavanja.

Dominacija naredbe za uživanjem imala je središnju ulogu u našem srljanju u ekonomsku i ekološku katastrofu. Ovakva dominacija osigurava rastezanje naših kredita do krajnjih granica i korištenje resursa bez razmišljanja o budućoj nastanjivosti planeta. Međutim, ona također sadrži revolucionarni potencijal koji proizlazi iz razočaranja koje proizvodi naredba za uživanjem. Pod autoritetom koje nalaže užitak, subjekti osjećaju nemogućnost užitka akutnije od subjekata pod prohibitivnim autoritetom. Epoha eksponencijalno multiplicira naše razočaranje. Izostanak užitka koji proizlazi iz naredbe za uživanjem otvara mogućnost ponovnog sagledavanja užitka i napuštanje korozivnog sna o užitku bez ograničenja. U tom smislu, neuspjeh naredbe za uživanjem označava mogućnost uspješnog konstituiranja društva organiziranog oko stvarnog užitka a ne samo njegova budućeg obećanja.

Problem s naredbom za uživanje i društvom koje ona proizvodi leži u činjenici da ona subjektima koji se povuku u privatni užitak ne ostavlja ništa u čemu mogu uživati. Povlačenje u privatnost ostavlja subjekta da preživljava bez ičega što bi njegov život učinilo vrijednim.04 Nemamo sposobnosti jednostavno uživati u životima. Ne uživamo u življenju, nego živimo modus uživanja. Bez nečega što će naše živote učiniti vrijednim užitka, nitko ne bi mogao nastaviti živjeti. U stvari, izostanak užitka neizbježno dovodi do depresije koja ometa ili zaustavlja tijek života. Kad osjećam da ne mogu uživati, ne želim više živjeti. Prema Jacquesu Lacanu, “izostanak Jouissance je ono što čini univerzum uzaludnim.”05 Užitak nije samo ono što nadopunjava naše živote već ih u prvom redu čini vrijednim življenja, a proizlazi iz čina žrtvovanja.

Čin žrtvovanja nije tek negativan čin u kojem se subjekti odriču užitka u svrhu prepoznavanja i javnog identiteta. To je također produktivni čin koji otvara prostor obliku uživanja koje ne postoji prije žrtve. Kroz žrtvovanje, objekt ili ideja se izdižu iz svakodnevnog ciklusa korisnosti. Na taj način, žrtva stvara vrijednosti oko kojih subjekti organiziraju svoj užitak, a bez žrtve nema užitka koji se može organizirati. Uživati se može samo pod uvjetom da se užitak prvo žrtvuje: pokušaj neposrednog uživanja preskače čin koji užitak čini mogućim. Posljedično, subjekt koji nije spreman na žrtvu je subjekt nesposoban za uživanje.

Veza između javne žrtve i javnog užitka također je očita u filozofiji jezika Ludwiga Wittgensteina. U Filozofskim istraživanjima Wittgenstein govori protiv mogućnosti privatnog jezika. On tvrdi da jezik ne proizlazi iz privatnog čina generiranja označitelja za određene referente, već iz javnog čina pristajanja na pravila. Veza između označitelja i referenata je konvencionalna, a ne genetička. 06 Jezik podrazumijeva poštivanje pravila, a mi ne možemo privatno poštivati pravila bez postojanja javnog okvira za privatno poštivanje pravila. Saul Kripke u svom komentaru na Wittgensteinovu tezu o privatnom jeziku kaže: “Ako sagledamo osobu u izolaciji, koncept pravila kao vodiča koji ta osoba prihvaća ne može imati bitnog sadržaja.”07 Pomičući naglasak u jeziku s primata prvog lica na primat trećeg lica, Wittgenstein uspijeva eliminirati fetiš privatnog značenja. Pri tome rješava ne samo filozofski problem—pomicanje iz privatnog svijeta u javni—već istovremeno ruši filozofski temelj građanskog individualizma.

Upravo kako Wittgenstein inzistira na nepostojanju privatnog jezika, mi možemo inzistirati na nepostojanju privatnog užitka. Na prvi pogled, ova analogija između jezika i užitka može se učiniti sasvim neprimjerenom. Dok jezik funkcionira na jasno intersubjektivni način jer zahtijeva najmanje dvoje ljudi u razgovoru i cilj mu je olakšati komunikaciju među mnoštvom ljudi, užitak se ne tiče nikoga osim individualnog subjekta. Ali slika izoliranog subjekta koji uživa je jednako tako varljiva kao i slika izoliranog subjekta u razgovoru sa samim sobom. Učimo uživati kroz iskustvo i ideju užitka Drugog. Čak i naoko najčišći oblici privatnog zadovoljstva—poput primjerice djeteta koje uživa u sladoledu od čokolade—imaju temelj u javnoj zabrani objekta ili u javnom sublimiranju objekta. Iako užitak podrazumijeva privatni odgovor na javnu restrikciju—te na ovaj način svatko individualno uživa—njegov je temelj u prvotnom slaganju sa zakonom.

Transformacija autoriteta od onoga koji zabranjuje užitak do onog koji u njemu uživa čini prirodu užitka jasnom. U svjetlu ove transformacije nismo vidjeli provalu užitka već njegov gotovo potpuni izostanak. Kako se subjekti predaju privatnom užitku, užitak im izmiče i tako otkriva prazninu privatnog svijeta bez njegova uključivanja u javni svijet. Veliki paradoks koji se krije iza naredbe za uživanjem jest u tome da ona funkcionira kao učinkovitija interdikcija uživanja, a ne kao izravna zabrana. Slavoj Žižek kaže, “obveza za uživanjem (...) je najučinkovitiji način sprečavanja pristupa užitku.”08 Kao odgovor na izostanak užitka koji postaje očit kao posljedica naredbe za uživanjem javljaju se tri vrlo različite alternative.

Najčešći odgovor jednostavno je pokušaj nastavka izravnog pokoravanja imperativu. Subjekt koji izabere ovaj smjer pokušava uživati, a kontradikcije koje se pojavljuju ne umanjuju napor već ga zapravo potiču i izazivaju. Nemogućnost uživanja tjera subjekta da se trudi uživati još više, iako ovi pokušaji nikada neće polučiti uspjeh. Koji god užitak subjekt pronađe uvijek će ostati neadekvatan s obzirom na očekivanja. Drugi, zanimljiviji, odgovor dolazi iz fundamentalizma.

Izvorni fundamentalizam predstavlja pokušaj ponovne uspostave zabrane i, posljedično, obnove mogućnosti užitka koji proizlazi iz žrtve. Ali ovaj povratak, čak i u svojem najautentičnijem obliku, uvijek će biti lažan. Uvijek će izgledati kao zajednica iz The Village (2004.) M. Nighta Shyamalana u kojem stanovnici stvaraju zatvoreni predmoderni svijet koji postoji unutar šireg moderniteta. Negiranje modernog svijeta je temelj užitka koji ovakva zatvorena zajednica nudi. U ovakvim okolnostima povlačenje iz moderniteta pruža užitak. Na isti način, fundamentalističko ponovno uspostavljenje zabrane funkcionira unutar imperativa uživanja umjesto da ga pokuša razvrgnuti. Zabrana ovdje funkcionira kao sredstvo užitka, a ne kao kraj. Nakon revolucionarne promjene društvenog autoriteta više nema mogućnosti povratka u epohu zabrana. Što god da se dogodi dogodit će se u svjetlu naredbe za uživanjem.

Problem sa zabranom − i povratkom zabrani − leži u činjenici da ona na životu održava ideju da je uživanje bez ograničenja ultimativno moguće. Kao svaki subjekt koji ozbiljno shvaća imperativ uživanja, fundamentalist vjeruje u izravan pristup užitku, a to je pak zapreka na putu do stvarnog užitka. Užitak je moguć, ali samo kroz restrikcije i limite. Ne uživamo u restrikcijama našeg užitka već kroz njih. Uživamo u limitu. Ono što Hegel naziva beskonačnošću subjektiviteta je tek sposobnost prepoznavanja i uživanja u onom što nas ograničava, umjesto jednostavnog negativnog doživljavanja limita. Treći mogući odgovor imperativu uživanja leži u Hegelovoj beskonačnosti − shvaćanje nužnosti limita, ali i istovremeno prepoznavanje da je to naš limit, a ne neki vanjski limit koji nam nameće neki autoritet.

Jedan od učinaka naredbe za uživanjem jest da ona nemogućnost izravnog užitka čini vidiljivom. S pojavom imperativa uživanja, više ne moramo čekati užitak. U svijetu kojim upravljaju zabrane, užitak se pojavljuje jedino kao buduća mogućnost: žrtvujemo se sada kako bismo bili nagrađeni u budućnosti, ili u mirovini, ili u raju, ili u društvu koje tek dolazi. No upravo ova potražnja za užitkom sada i ovdje jest ono što otkriva njegovu nedostižnost. Pokušaj neposrednog uživanja pokazuje da neposredni užitak ne postoji. Jedini put do užitka vodi kroz čin žrtvovanja, a inzistiranje na žrtvi kao obliku koji uzima naš užitak predstavlja jedinstvenu političku priliku koju nam pruža otklon od zabrane.

Izostanak užitka koji proizlazi iz naredbe za uživanjem razotkriva potrebu za restrikcijom, ali istovremeno otkriva i krajnju neizvjesnost ove potrebe. I to je ono što fundamentalizam ne uspijeva prepoznati. Iako užitak od nas zahtijeva žrtvu, on ne specificira točno koju žrtvu moramo podnijeti, a nijedna vanjska sila ne može umjesto subjekta odrediti što treba učiniti. Međutim, ovo ne znači da se subjekt može ograničiti nasumično, kao što netko odlučuje čega će se odreći za korizmu. Limit suštinski proizlazi iz strukture samog društvenog poretka. Kontradikcije svakog društvenog poretka pred subjekte stavljaju limit − točku u kojoj moraju žrtvovati dio sebe − koji subjekti mogu substancijalizirati (kao što to čine fundamentalisti) ili ga pokušati zaobići (kao što to čini subjekt užitka) ili kroz njega konstituirati svoj užitak. Postoji nekoliko modela za ovu treću mogućnost, međutim suvremena kinematografija proizvela je jedan kojem nema premca.

Film koji može poslužiti kao gotovo savršeni primjer puta od imperativa užitka do prihvaćanja autorestrikcije jest Klub boraca (1999.) Davida Finchera. Jack (Edward Norton), koji nas pripovjedanjem vodi kroz film, pojavljuje se isprva potpuno uronjen u pokušaj da održi svoj privatni užitak. Panoramski kadar s početka filma savršeno bilježi ovu predanost užitku kroz identifikaciju svih ukrasa u pripovjedačevu stanu zajedno s natpisima koji pokazuju kojem stilu što pripada i koliko košta. Ovaj kadar pokazuje pripovjedačev napor da izgradi privatni svijet u kojem se može u potpunosti predati užitku. Ali posljedica pripovjedačeve potrage za potpunim užitkom je patnja. Iz filma je vidljivo da mu je život dosadan i da njegovu patnju ništa ne može ublažiti čak ni u trenutku sna. Nemogućnost spavanja označava puni opseg njegovog pokoravanja imperativu užitka. Spavanje uključuje predah od potrage za užitkom, pa stoga naredba za uživanjem prisiljava subjekta da vrijeme spavanja svede na najmanju moguću mjeru.09 Pripovjedač stoga gotovo uopće ne spava. Međutim, s vremenom izostanak užitka koji proizlazi iz potrage za užitkom dostiže pripovjedača. Izlaz nalazi u nekome koga sreće u avionu − Tyler Durden (Brad Pitt). Iako se Tyler doima kao još jedan lik u filmu, on je zapravo pripovjedačev izmišljeni dvojnik što saznajemo na kraju filma.

Ali pripovjedač treba dvojnika kako bi pobjegao od patnje koju mu proizvodi naredba za uživanjem. Uz pomoć Tylera Durdena, pripovjedač napušta potragu za osobnim užitkom i uključuje se u projekt kluba boraca. Mada tako ne izgleda, klub boraca ne funkcionira kao ispušni ventil za potisnutu agresiju. Cilj kluba boraca nije izlaganje protivnika nasilju, već izlaganje sebe kroz čin samožrtvovanja. Ovaj čin u stvari započinje kad pripovjedač napadne samog sebe, iako se čini kao da se bori s Tylerom (koji postoji samo u pripovjedačevoj mašti). Samožrtvovanje u klubu boraca pomaže rekonstituirati subjekt kao nekoga tko je sposoban uživati.

Film ne prikazuje tek individualne činove subjektivne rekonstitucije kroz klub boraca već pokazuje kolektivnu političku organizaciju koja proizlazi iz ideje žrtvovanja. Prema logici kluba boraca, pripovjedač i Tyler Durden započinju s Projektom Mayhem (mayhem = razaranje, uništenje) koji predstavlja kolektivni pokušaj remećenja funkcioniranja suvremenog kapitalističkog društva. Projekt Mayhem od svojih članova traži žrtvu—moraju, na primjer, tri dana čekati pred vratima Tylerove kuće bez hrane i vode prije nego što im se dopusti ulazak − i pokušava eliminirati kapitalističke sile koje potiču imperativ užitka. I zato Projekt Mayhem napada financijsku infrastrukturu s ciljem približavanja kao što to Tyler kaže “na korak do ekonomske ravnoteže”.

Pored tjelesne žrtve kojoj je posvećen najveći dio Kluba boraca, film također prikazuje uništenje financijskih podataka kroz Projekt Mayhem. Ovi podaci održavaju sustav kreditiranja koji je integralan za funkcioniranje naredbe za uživanjem. Kreditni sustav utjelovljuje kontradikcije ove naredbe. S jedne strane, omogućuje subjektima da potroše više no što si mogu priuštiti i tako si omoguće pristup užicima koji ih svakodnevno bombardiraju. Ali s druge strane, kreditni sustav neprestano podriva bilo kakav užitak potičući osjećaj prezaduženosti. Možemo posuditi sredstva da bismo uživali, ali takav užitak uvijek dolazi na uštrb mogućnosti koje ćemo imati u budućnosti. Žrtvovanje tijela i kreditnog sustava prikazano u Klubu boraca čini temelj njegova odgovora imperativu uživanja.

Ključ za razumijevanje komentara užitka formuliranog u Klubu boraca leži u formalnoj strukturi filma. Ona se pouzdaje u trik koji na kraju filma otkriva da su pripovjedač i Tyler Durden zapravo jedna osoba. Njihovo pojavljivanje kao dvije različite osobe u najvećem dijelu filma skriva žrtvenu dimenziju onoga što pripovjedač čini. Mi ne vidimo da on sam uništava svoj stan ili da klub boraca počinje s njegovim nasrtajem na samoga sebe. Fincher uvodi ovu varku s ciljem podcrtavanja naše nesposobnosti da prepoznamo užitak koji proizlazi iz same žrtve. Nama je potrebna iluzija da nas vanjske sile prisiljavaju na žrtvu ili da se žrtvujemo kako bismo postigli krajnje dobro. Veći dio filma upravo gledamo kroz tu iluziju, da bi je na kraju Fincher izmaknuo te na taj način prisilio gledatelja da stavi znak jednakosti između žrtve i užitka.

Jedna od glavnih značajki fašizma je njegov poziv na žrtvu i nužnost određivanja limita. Što, onda, razlikuje žrtvu iz Kluba boraca − koju možemo nazvati ljevičarskom verzijom žrtve—od fašističke verzije? Mnogi gledatelji Kluba boraca, u stvari, u filmu vide zagovaranje fašizma. Čini se da okrutne borbe i kruta disciplina Projekta Mayhem guraju film u smjeru fašizma. Ali film se razlikuje od fašističkog poziva na žrtvu zbog načina na koji prikazuje čin žrtve. Poanta nije jednostavno u tome da ljevičarska žrtva predstavlja samožrtvovanje, a fašistička žrtvovanje Drugog, iako u ovakvom postavljanju razlike ima istine. Razlika je u tome da fašistički poziv na žrtvu uvijek kao krajnji cilj ima ideju neograničenog užitka. Fašizam zamišlja sadašnju žrtvu u svrhu budućnosti u kojoj žrtva više neće biti potrebna, tako da užitak ne postavlja u sam čin žrtvovanja već u zamišljeni ishod žrtve. Nasuprot tome, verzija žrtve prikazana u Klubu boraca koja postaje vidljiva kroz zakazivanje naredbe za uživanjem ne stremi ka budućem užitku.

Klub boraca nudi model odgovora na nezadovoljstvo koje proizlazi iz naredbe za uživanjem. Nema, međutim, potrebe za pokretanjem kluba boraca u našem susjedstvu ili za nasrtajem na naša tijela kako bismo prihvatili vrstu odgovora koji ovaj film nudi. Ekonomski kolaps i ekološka katastrofa s kojima se danas suočavamo nude mogućnosti za odgovor s idejom ugodne žrtve − odnosno, žrtve koja tu počinje i završava i koja nije zamišljena kao sredstvo nekog budućeg, u potpunosti realiziranog, zadovoljstva. Žrtvujemo se ili ograničavamo u borbi protiv klimatskih promjena ne zato da bismo ostvarili budućnost u kojoj žrtva više neće biti potrebna i u kojoj ćemo moći uživati bez ograničenja. Poticaj za ovakvu žrtvu ne može biti mogućnost povratka uravnoteženom planetu na kojem možemo slobodno uživati u skladu s prirodom. Umjesto toga, poticaj mora biti sam čin žrtve, a cilj održavanja planeta nastanjivim može funkcionirati jedino kao alibi za žrtvu, a ne kao cilj koji je potiče.