Sljedeće stranice sadrže popratne tekstove simpozija Ekstravagantna tijela, uključujući tekstove učesnika i nekoliko kolega koji nam se nisu mogli pridružiti u Zagrebu, ali su željeli doprinijeti raspravi. Što znači pokazati ili biti drugačije tijelo na pozornici, na ulici, u krevetu s drugom osobom? Može li ivaliditet postati ekstravagancija i privlačna različitost?
Poglavlje otvara Colin Barnes pregledom povijesti invaliditeta u zapadnoj kulturi, osvrčući se na korijene dominantnih predrasuda pa čak i odbojnosti od antičke Grčke i Rima, ali i nama bližeg industrijskog doba čije su posljedice "ugnjetavanje invalidnih osoba (temeljeno) u materijalnim i ideološkim promjenama koje su se dogodile kao rezultat razvoja kapitalističkog društva".
Andreja Bartolac nudi sažetak svoje sociološke studije intimnih iskustava hrvatskih muškaraca i žena koji boluju od cerebralne paralize. Ima li boljeg načina za objektivno preispitivanje društvenih predodžbi o ispunjenju potreba i želja osoba s invaliditetom od zapisa onih koji govore u svoje ime?
"Predbacuju nam neposrednost. Kažu da smo previše iskreni. Smeta im kad im dajemo komplimente." Andreja J. Jug ne skriva nezadovoljstvo društvom koje se prema njemu, kao osobi i seksualnom biću, odnosi "s predrasudama i neprijateljski, pokroviteljski i sa žaljenjem, ignorantski i ravnodušno". Ipak, ustrajan je u postavljanju upravo onih pitanja koja mnogi smatraju neugodnim, pitanja koja uzrokuju nelagodu i razotkrivaju suzdržanost s kojom se svakodnevno suočava kao osoba s invaliditetom.
U glavnoj radnji priče u kojoj se uobičajeni svakodnevni ritam isprepliće s uspomenama iz djetinjstva, razogovorima s prijateljima i dubokim senzulanim iskustvima 'gledanja' žene u prolazu, Vojin Perić na najintimniji mogući način, progovara o svom osobnom pogledu na svijet koji ga okružuje, svijet koji nije sastavljen od slika nego od buke, žamora, drhtanja i dodira.
Govoreći kao prezenter i promotor plesača s invaliditetom, Jeremy Alliger piše o potencijalu fizički integrirane plesne zajednice. Ako je "tijelo plesača percipirano kao neograničeno", a osobe s invaliditetom kao ograničeno, može li se "spajanjem tih dviju grupacija redefinirati virtuoznost?". Možemo li preokrenuti uvriježeno poimanje plesa, performensa i slike tijela i krenuti u istraživanje novih mogućnosti?
Lois Keidan, suonivačica i ravnateljica Live Art Development Agency osvrće se na razvoj live art prakse i londonskih, britanskih i međunarodnih diskursa i njihovu podršku, prepoznajući živu umjetnost kao "kulturnu strategiju uključivanja eksperimentalnih procesa i iskustvenih praksi koje bi inače bile isključene iz postojećih kustoskih, kulturnih i kritičkih okvira. (...) Uznemirivanjem granica, rušenjem pravila, suprostavljanjem tradiciji, postavljanjem neugodnih pitanja i angažiranjem publike, živa umjentost ruši pravila koja definiraju tko radi umjetnost, ma koji način i za koga."
Percipirani od strane našeg društva kao "bloesni, kao tragični, kao dar bogova, kao predskazanja zla, kao nakaze, kao teret društvu blagostanja, kao autistični geniji ili kao mitološka bića", umjetnici s invaliditetom koriste strategije ekstravagancije i predstavljaju vanjski izazov društvenim kanonima. Koriste mitsku i psihološku energiju transgresije i tabua kao sredstva pomoću kojih prijete uništenjem paukove mreže racionalnih konvencija. Petra Kuppers, pozivajući se na Artaudovo "privlačno, zavodljivo viđenje kazališta ekstaze i empatije naširoko (...) istraženo kroz hepeninge i performansa 1960-ih i 1970-ih godina" analizira nekoliko snažnih umjetničkih djela koja potkopavaju tradicionalna značenja "političkog".
Festivalski Film s posebnim potrebama, projekt Maria Kovača, zamišljen je društveni i umjetnički eksperiment, projekt koji ujedinjuje ljude s različitim hendikepima u pokušaju snimanja filma. Snimatelj s oštećenim vidom, snimatelji zvuka s oštećenim sluhom, naracija koju izvodi gluho-nijema osoba, akcijske scene koje izvode ljudi s motoričkim smetnjama - kakve reakcije će snimanje filma, Mario Kovač drži predavanje o metodologiji kazališnog rada sa slijepima i slabovidnima.
Obrčući temu, Jurij Krpan postavlja pitanje kako tijelo bez invaliditeta može, pod određenim okolnostima, postati necjelovito. Koristeći kibernetičke proteze kao umjetničke dopune, radovi Stelarca, Marcel.lija Artuneza Roce, Arthura Elsenaara i Davidea Grassija propituju 'hedikep' kao prvotno stanje organizma koji može nadići svoja ograničenja samo pomoću specijaliziranog sučelja.
Juliet Robson je umjetnica koja koristi instalacije, live art, film i video kako bi istražila i dekonstruirala ideju "norme" i fluidnost granica onoga što je percipirano kao norma unutra različitih konteksta. Često propitujući vlastite pretpostavke dijalogom s publikom, fokusira se na umjetničku produkciju i vlastitu ulogu kustosa.
Bojana Kunst propituje tijelo na specifičan način, onaj prosvjetiteljskih anatoma. "Moderni čovjek uspješno je prevladao fantazmatske moralne klasifikacije nastale u 18.stoljeću, ali samo da bi ih zamijenio svijetom bez tajni, tijelom bez organa, ogoljenim tkivom, epidermalnim vrećicama, kreiranjima dvojnika i klonova, genetskom legitimacijom izokrenutom iznutra na van."
Suvremene diskusije o identitetu i reprezentacij ne mogu se voditi beez prihvaćanja invaliditeta, bez ekstravagantnih tijela. Snažni kritički osvrti priloga koji slijede sastavni su dio preispitivanja materijalnosti tijela, njegove reprezentacije i društvenog posrtanja na neravnom terenu invaliditeta. Implicirani korak u smjeru problematiziranja odnosa invaliditeta i politike postaje osnovni poticaj za kulturalnu i društvenu promjenu - bez obzira dvija li se ta prmjena na pozornici, u galeriji, kinu ili na ulicama.
