english
Pretraga:
live art · umjetnost · tjelesna umjetnost
O festivalu

 Invalidno tijelo se čita kao različito u odnosu na normu, kao abnormalno, bolesno, traumatično, strano, stigmatizirano. Ono je pretjerano ili u svom manjku ili višku. U prošlosti je često bilo neprihvatljivo ili prihvatljivo samo u posebnim okolnostima (dvorske lude, cirkusi, freak-showovi...) kada je obilježeno kao monstruozno ili humoristično. Tijelo s posebnim potrebama također podliježe predrasudi o neproduktivnosti odnosno smanjenoj mogućnosti produktivnog doprinosa zajednici (ekonomskog, društvenog...) kao i nemogućnosti užitka. Socijalna pozicija takvih tijela upisana je i u jeziku - latinska riječ invalidus znači nejak, nemoćan, neloš. Tijela s posebnim potrebama pokazuju kako socijalna 'proizvodnja' tijela može podleći biološkoj datosti, a time i diskriminaciji: "Prisutnost osobe s posebnim potrebama problematična je u mnogim društvenim situacijama: ona prijeti promjenom statusa quo, trenutim viđenjem vlastitog tijela ili sebstva kao potencijalno različitog, budući da se osoba nalazi lice u lice s onim što je 'poremećeno'", primjećuje Petra Kuppers u knjizi Disability and Contemporary Performance. Socijalna briga za neobična i ekstravagantna tijela razvija se u posljednih četrdesetak godina u pravcu veće socijalno-kulturne osjetljivosti na različitost i proizvodnju raznovrsnih društveno-institucionalnih okvira koji podižu kvalitetu života osobama s invaliditetom. Tako je invalidnost ne samo medicinsko stanje pojedinačne osobe već prije svega socijalno pitanje njohove integracije u društvo.

Tijela s posebnim potrebama shvaćaju se kao ovisna, kao ona kojima treba posebna pozornost, koja zahtijevaju kretanje u drukčijem vremenu, drukčijom brzinom. Njihova estetika podliježe drukčijem kanonu ljepote. Jedan od poznatih umjetničkih radova iz 80-ih irske performerice Mary Duffy Cutting the Ties that Bind, upravo problematizira tu tematiku. Mary Duffy pripada žrtvama talidomida, lijeka kojeg su mnoge trudnice 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća uzimale kao sredstvo za ublažavanje jutarnjih mučnina. Najpoznatije anomalije ekstremiteta koje taj 'lijek' uzrokuje su amelija (nedostatak jednog ili više udova) i fokomelija (dolazi od grčke riječi koja znači „fokini udovi“; označava ekstremno kratke ruke ili noge). Također, mnoga su djeca rođena slijepa, gluha, s oštećenjima srca, bubrega, genitalija, živčanog sustava, probavnog trakta ili su umrla ubrzo po rođenju. Mary Duffy rođena je bez ruku. Antičke skulpture danas nalazimo upravo hendikepirane – bez ruku, nogu, čak i glave. No dok one izazivaju divljenje i utjelovljuju klasične kanone ljepote, stvarna tijela bez udova izazivaju jezu – smatraju se nedostatnima i ne-lijepima – traumatičnima. Činjenica da postoji drukčije i drugo, što se poglavito odnosi na tijelo, izaziva negativnu identifikaciju, društveno odstranjivanje, strah i mržnju.

Ignoriranje i zazor spram ove teme poticaj su za njezino otvaranje kroz polje umjetnosti. Drukčije, ekstravagantno tijelo osoba s posebnim potrebama postalo je ishodište kreativnosti umjetnika prezentiranih na međunarodnom festivalu suvremene umjetnosti pod nazivom Ekstravagantna tijela, a s kojim se mogu suočiti samo najhrabriji. Ono je mjesto uspostavljanja identiteta, koji je za 'druge' traumatičan, ali djeluje. Ekstravagantna tijela se bave politikama 'normalnog'. Ono što se smatran normalnim (kao i ono što se ne smatra takvim) ideološki je utemeljeno i duboko utisnuto u društvo. Autori koji sudjeluju na festivalu pripadnici su manjina odnosno osobe s invaliditetom koje se u svojim radovima bave upravo onim po čemu su drukčiji od drugih, tematizirajući i stavljajući u centar pozornosti svoje različitosti, ne bojeći se društvene kritike i osude. Fokus radova je stoga kritičko propitivanje socijalne, političke, kulturološke pozicije i identiteta osoba s invaliditetom. U ovom slučaju pokazivanje, gledanje i buljenje nisu zabranjeni već dozvoljeni, a voajeristička kvaliteta koju radovi izazivaju posjeduje katarzičan moment.

Ni vizualna, ni performativna, ni umjetnost pokretnih sličica u Hrvatskoj nisu se dotakli teme invaliditeta,, čak ni poslije Domovinskog rata, kada su štoviše žrtve paradoksalno tabuizirane. Smatramo izuzetno važnim da se u kulturi u kojoj se tjelesna različitost zataškava i osporava, u kojoj gotovo ni jedna zgrada nije načinjena po standardima koji omogućavaju neometano kretanje invalida te u kojoj se na prste mogu nabrojati kulturne organizacije ili individualni umjetnici koji u svom radu tematiziraju invaliditet – održi manifestacija koja će suočiti ljude s problemima i pitanjima osoba s posebnim potrebama.

Kontejner.