OTVARANJE 12.12 @ 20:00 -22:00
13.12 @ 12:00 - 22:00
14.12 @ 18:00 - 22:00
15.12 @ 16:00 - 22:00

ALISON LAPPER (VB)
Alison i Parys, 1999

Nakon trudnoće i rođenja sina Parysa proizvela je niz radova koristeći fotografiju i digitalne slike, kojima nastoji preispitati društvene stavove o majčinstvu i invalidnosti. Njen rad i životna priča privukli su znatnu pozornost medija. Ona je prikazana na mnogim nacionalnim i internacionalnim televizijskim i radijskim emisijama, i dokumentirana je u mnogim novinama i člancima u časopisima. Dokumentarac Alison's Baby, o njenom životu od rođenja Parysa, prikazivan je po cijelom svijetu i dobio je nagrade Prix Italia i Prix Leonardo. "Kada ga gledaju kako se igra u vrtiću, ljudi otpuhuju ili mi dobacuju mračne poglede. Ali ja si mislim "Što vi zapravo želite da ja napravim? Ne mogu ga uzeti u ruke. On mora naučiti da ako kažem NE, to i mislim. To je sve dio tečaja kontrole glasom koji sam prošla radi Parysa. Bilo je zaista teško, no morala sam se držati toga. Bila je to borba dviju snažnih volja. On je uistinu tvrdoglav – kao i njegova majka!"

Životopis

Alison Lapper je britanska umjetnica rođena 1965. bez ruku i skraćenih nogu, što je rezultat stanja pod nazivom fokomelija. Prvih 19 godina svog života provela je živeći u institucijama za ljude s invaliditetom. Obrazovala se prvo na Školi za primijenjenu umjetnost u Heatherleyu, a potom na Sveučilištu u Brightonu, gdje je diplomirala 1994. godine s posebnim pohvalama. Od tada izlaže na grupnim i samostalnim izložbama, koje su uvijek dobro medijski popraćene. U svom se radu služi raznim medijima, uključujući slikarstvo, fotografiju, digitalne slike i instalacije kako bi istražila svoju temu, a bavi se sobom i načinom na koji je društveno percipirana. Njen rad propituje shvaćanja tjelesne normalnosti i ljepote u ovom društvu koje ju smatra deformiranom jer je rođena bez ruku.

ARTUR ŻMIJEWSKI (PL)
Karolina, 2002, 8min
U šetnji / Out for a Walk, 2001, 9min
Rendez-vous, 2004, 8min
Sat pjevanja 1 / Singing Lesson 1, 2001, 14min
Sat pjevanja 2 / Singing Lesson 2, 2003, 16:30min

U svojim filmovima, Artur Żmijewski nastupa istovremeno kao promatrač koji kamerom dokumentira ljude i situacije, ali i neposredni inicijator tih situacija, šaman-umjetnik koji, ne obazirući se na pravila političke korektnosti i društvenih normi, postiže tako radikalne intervencije u prostoru između sebe i junaka svojih filmova, kao primjerice, u radu 80064 (2004.) gdje bivšeg zatočenika Auschwitza uspijeva nagovoriti da dopusti da mu se obnovi izblijedjeli trag logorskog broja, tetoviranog na ruci. U mnogim svojim radovima, Żmijewski se na gotovo opsesivan način bavi ljudskim tijelom, podložnom bolestima i propadanju, te odnosom tjelesnosti i sfere uma i duha. Često propituje i ekstremne granice u kojima teški tjelesni poremećaj ili teška bolest onemogućuju ikakvu participaciju u društvenom životu ili čak uništavaju um. Također, zanima ga istraživanje tabua, licemjernog odnosa društva prema oboljelim osobama i osobama s invalididitetom, osjetljivih granica između vlastite autorske pozicije u odnosu na protagoniste svojih filmova, pri čemu njegova uloga neprestano varira u prostoru između svojih emancpatorskih i eksploatatorskih potencijala.

Životopis

Artur Żmijewski (rođen 1966. u Varšavi) ubraja se među najistaknutije poljske suvremene umjetnike. Početkom 90-ih godina 20. stoljeća, Żmijewski je studirao na varšavskoj Akademiji likovnih umjetnosti, u postdiplomskoj klasi profesora Grzegorza Kowalskog (zajedno s Pawelom Althamerom i Katazynom Kozyrom). Svoj umjetnčki rad započeo je kao kipar, no uskoro se počeo baviti videom i fotografijom. Żmijewski je također radio kao nezavisni kustos i kritičar u Poljskoj do kraja 90-ih. ). Od kasnih 90-ih, Żmijewski je imao brojne samostalne i skupne izložbe: Artur Żmijewski, Kunsthal-le Basel, Switzerland (2005); Das unmögliche Theater, Kunsthalle Wien, Austria (2005); Irreducible: Contemporary Short Form Video 1995–2005, CCA Wattis Institute for Contemporary Arts, San Francisco, USA (2005); Artur Żmijewski. Selected Works, 1998 – 2003, MIT List Visual Arts Center, Cambridge, SAD (2004), Under the red and white flag. New art from Poland, Zacheta National Gallery of Art, Warsaw, Poljska, (2004); Manifesta 4, Frankfurt on the Main, Germany (2002); in freiheit / endlich – Polnische Kunst nach 1989, Kunsthalle Baden-Baden, Germany (2000). Godine 2005. predstavljao je Poljsku na Bijenalu u Veneciji, a 2007. godine izlagao je na Documenti XII, Kassel (2007). Video-Forum NBK, Berlin

Ivana Jovanović (SRB)
Luko, 2004 - 2007

Odijelo je rađeno za mladića koji ima oštećenje koljena i nema lijevu ruku. Moda najčešće nije spremna rješavati problem odijevanja ljudi s invaliditetom. Uvjetno rečeno, oni se nalaze na samoj margini modnih događanja i trendova. Cilj mi je postići da problem odijevanja marginaliziranih grupa ne bude samo njihova briga. Moda se ne bavi osobama, već njihovim izgledom. Međutim, ovaj model je namijenjen isključivo za Luku prema osobinama koje su karakteristične za njegovu ličnost. To je neophodno jer se želim baviti problemom pojedinaca koji čine grupu, a ne grupom kao nekim općim mjestom. To je pažnja koju oni ne mogu dobiti u okvirima modnih događanja.

Životopis

Ivana Jovanović rođena je 1982. godine u Beogradu. Diplomirala je 2006. godine na Odsjeku za slikarstvo Fakulteta likovnih umjetnosti u Beogradu, u klasi Dragana Jovanovića i Zorana Todorovića. Od 2003. izlaže na skupnim izložbama i revijama u Beogradu, Vršcu, Zemunu, Solunu. Godine 2003. osvojila je nagradu za najboljeg mladog dizajnera - revija D_Days Showroom, klub Underground, Beograd.

Nikica Klobučar (HR)

Orijentiram se po zvuku, 2006.
Feature – Dokumentarna radio drama

Feature ili dokumentarna radio drama specifičan je oblik radijskog izražavanja koji koristi zvuk i bilježi ga dokumentaristički kao univerzalni materijal kojim nastoji 'ispričati priču'. Feature Orijentiram se po zvuku realiziran je za javno emitiranje na Trećem programu Hrvatskoga radija. Strukturu djela karakterizira korištenje stvarnih 'zvučnih slika' ,tj. atmosfera bez naknadnog umiksavanja, koje se zatim nadovezuju jedna na drugu. Priča koja proizlazi iz ovako strukturiranog rada sastoji se u praćenju odnosa između slijepe osobe Marije Grbešić i autora Nikice Klobučara te njihov zajednički boravak na ulicama Zagreba, u Centru za slijepe i slabovidne osobe Vinko Bek i drugim prostorima. Marija Grbešić u 41. godini života počinje učiti Brailleovo pismo. Postepeno gubljenje vida posljedica je tumora na mozgu koji je Marija otkrila kao 23-godišnja studentica medicine u Sarajevu i zbog kojih već 19 godina ima intenzivne probleme s fizičkim zdravljem. Ovaj zvučni rad, kroz različite atmosfere i prostore koji se otvaraju, prenosi odnos između autora i slijepe osobe o čijim je teškoćama došao napraviti priču, prikazuje Marijine radne obaveze u Centru Vinko Bek, njezino snalaženje sa snimačem zvuka te dotiče autorovu osobnu tragediju.

Životopis

Nikica Klobučar (29.09.1977., Zagreb). Diplomirao je filozofiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2003. radi za Dramski program Hrvatskoga radija dokumentarne radio drame i piše tekstove iz područja vizualne umjetnosti. Godine 2007. primio je nagradu Ake Blomstrom EBU-a (European Broadcasting Union) za feature I'll Have the Blueberry Drink. Izlagao je u Zagrebu, Rijeci, Momjanu, Novom Mestu i Beogradu. Od 2004. radi dokumentarne radio drame - selekcija: Hodočašće, Tiha mala jeko, Hoćeš li me zaboraviti?, Orijentiram se po zvuku, Na kraju puta, Ivan Kožarić: Ja sam spor ali nedostižan, Ja ću borovnicu, Očevi na službenom putu, LEON, Nisam kriv.

Encarna (SP)
Rušenje barijera, 2006

Iako Encarna ne odgovara profilu prosječne, silikonom poboljšane porno zvijezde napućenih usana, sa svojih se 45 godina pridružila skupini žena koje, radi slave ili financijske dobiti, izvode seksualne akrobacije i glume orgazme pred kamerom. Njezin prvi film "Rušenje barijera" tema je rasprava na internetskim forumima, a španjolski dnevni listovi posvećuju joj čitave stranice. Uzrok te graje jest činjenica da Encarna boluje od ataksije, poremećaja muskularne kontrole, zbog kojeg je u invalidskim kolicima. [...] Odluku da se pojavi na ekranu zajedno s profesionalnim porno glumcima donijela je nakon razgovora s najvećim producentom porno filmova u Španjolskoj kojemu se požalila na odsustvo invalida u njegovim filmovima. [...] “Bilo je ugodno, iako me bilo dosta sram“, kaže Encarna. Neuobičajeno za porno film, "Rušenje barijera" završava ozbiljnim razgovorom između Encarne i producenta filma. “Žene s invaliditetom moraju se pokrenuti, možemo biti sretne ako netko sruši barijeru“, kaže ona. [...] “Zahtijevamo pravo da same odlučujemo o svojim životima bez oslanjanja na druge koji, samo zato što imamo funkcionalne smetnje, uzimaju za pravo odlučivati o našim životima, žudnjama i budućnosti“, piše na njezinoj internet stranici.

"Porno zvijezda u invalidskim kolicima ruši barijere," Giles Tremlett, Guardian Unlimited, 25. 06. 2006.

Životopis

Encarna je rođena u Puerto Realu, u provinciji Cádiz u Španjolskoj, u obitelji sa šestoro braće. Encarni, njezinoj sestri i starijem bratu dijagnosticirana je ataksija, neurodegenerativan nasljedan poremećaj koji uzrokuje gubitak koordinacije pokreta i izaziva tjelesni invaliditet. Promatrajući marginalizaciju i društvenu izoliranost ljudi s ataksijom, Encarna je 1989. godine odlučila osnovati Savez udruga oboljelih od ataksije u Andaluziji, Španjolskoj (Federación Andaluza de Asociaciones de Ataxia). Od tada do danas taj je savez postao jedan od najpoznatijih, najorganiziranijih i najaktivnijih u Andaluziji.

Petra Kuppers (SAD) & Sadie Wilcox (SAD)
Olimpias: Tirezije 2007, 7:30 min
stihovi: Jim Ferris

Figura Tirezije prožima antičku grčku dramu – hermafrodit koji mijenja oblik svog tijela, koji je živio i kao čovjek, i kao Zeusov svećenik, i kao žena, poznata prostitutka. Spoznavši tajne muškaraca i žena, Tirezije gubi vid, no dobiva novo čulo 'drugog vida'. On/a kroči kroz Antigonu, Edipa, Bakhantice, kroz Ovidijeve Metamorfoze - djela u kojima njegova sljepoća, njegova osakaćenost ima poseban status u komunikaciji s moćnicima. Naše istraživanje u polju fotografije i izvedbe generiraju pitanja: što vidimo, što znamo, što izgovaramo.

Tirezije nije samo umjetničko događanje osoba s invaliditetom. Tijekom svojeg rada mi izmještamo figuru Tirezije iz povijesnog tkanja. Tirezije i njegov invaliditet, njezin/njegov neodrediv spolni status, elastična promjenjivost njegova tijela, bljesak njezina roda, njezin korak u tri takta i njegove slijepe/videće oči postaju žarište umjetničkog djelovanja u polju invaliditeta. Ova je izvedba erotična: tijela se susreću sa strašću, otvaramo se prema istraživanju granica, pokušavamo invaliditetu dati mogućnost zavodljivosti – ne kroz freak paradu, već kroz niz senzualnih tijela koja puteno pristupaju svijetu oko sebe. U srcu našeg rada su slike zavođenja, erotičnost susreta s ne-binarnom različitošću invaliditeta koji problematizira uvriježeno viđenje invalida kao tragičnih, aseksualnih ili manjkavih. Kroz fotografije, poetična sjećanja i ples, prisjećamo se svoje budućnosti.

Životopisi

Petra Kuppers je aktivistica kulture invaliditeta i umjetnica aktivna u zajednici. Predaje na studijima izvedbe i studijima invaliditeta na University of Michigan u Ann Arboru, SAD. Umjetnička je direktorica programa The Olimpias Performance Research Series i Olimpias radionica, instalacija, izvedbi i izložbi koje su održane u Europi, SAD-u, Novom Zelandu i Australiji. Svi Olimpias radovi orijentirani su na zajednicu, te se bave pitanjima kulture invaliditeta, mogućnostima kolaborativnih praksi te slavljenjem razlika.

Kuppers je autorica niza knjiga, uključujući Disability and Contemporary Performance: Bodies on Edge (Routledge, 2003), The Scar of Visibility: Medical Performances and Contemporary Art (Minnesota University Press, 2007) i Community Performance: An Introduction (Routledge, 2007). Zajedno s Gwen Robertson uredila je zbornik Community Performance Reader (Routledge, 2007). Trenutno se bavi poviješću invaliditeta te ponovnim razmatranjem starih mitova koji oblikuju naše viđenje tjelesnih, osjetilnih i mentalnih razlika. Tirezije je najnovija Olimpias produkcija.

Sadie Wilcox završava magisterij na Školi za umjetnost i dizajn na Sveučilištu u Michiganu, SAD. Njezini video radovi bili su izloženi na grupnoj izložbi u Galeriji Cothenius u Berlinu. Njezin su rad financijski podržali mnogi, uključujući Centar za međunarodne i komparativne studije, Centar za europske studije, Centar za edukaciju žena i Centar za istraživanje žena i roda na Sveučilištu u Michiganu.

Sadie se počela zanimati za problematiku invaliditeta kao osoba koja je preživjela opekotine. Njezin rad na polju pitanja invaliditeta teži naglašavanju kontinuirane i promjenjive prirode kronične povrede, te uloge skrivenih opekotina.