EKSTRAVAGANTNA TIJELA je suradnički, intermedijalni i interdisciplinarni umjetnički događaj koji se bavi temom invalidnosti kao važnim socijalnim i političkim problemom u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji. Žarište predstavlja kritičko propitivanje putem umjetničkih projekata socijološke, političke i kulturološke pozicije i identiteta ljudi s invaliditetom. To uključuje stvaranje produktivnog okoliša gdje određena tema može biti kontekstualizirana kroz raznolike umjetničke projekte, te također kroz suradnju umjetnika s neumjetnicima iz raznih lokalnih organizacija i inicijativa koje se bave invalidnošću. Umjetnici čiji radovi će biti pokazani na festivalu su sami invalidi, i koriste svoja tijela u performansima, fotografiji, filmu kako bi progovorili o svojim tjelsnim potrebama.

Projekt je zamišljen kroz interdisciplinarni pristup nudeći raznolike perspektive na temu od strane stručnjaka s područja umjetnosti, medicine, socijologije, filozofije i psihijatrije. Projekt će biti javno predstavljen, u različitom obimu, u Zagrebu (Hrvatska), Ljubljani (Slovenija) i Beogradu (Srbija) Ekstravagantna tijela je naziv međunarodne manifestacije koja se bavi se politikama normalnog. Polazimo od činjenice da je ono što se smatra normalno (kao i ono što nije) ideološki utemeljeno te duboko utisnuto u društvo. Činjenica da postoji drukčije i drugo, što se poglavito odnosi na tijelo, izaziva negativnu identifikaciju, društveno odstranjivanje, strah i mržnju. Umjetnici koji će sudjelovati na izložbi pripadnici su manjina odnosno invalidne osobe koji se u svojim radovima bave upravo onim po čemu su drukčiji od drugih, tematizirajući i stavljajući u centar pozornosti svoju različitost, ne bojeći se društvene kritike i osude. Svi radovi koji će biti pokazani imaju performativni aspekt.

Tematici 'politika normalnog i abnormalnog' moguće je kvalitetno pristupiti jedino ako se uspostave spone umjetnosti i društvene stvarnosti. To nadalje uključuje suradnju s inicijativama i organizacijama u lokalnoj (Hrvatska) zajednici, jer njihovo aktivno sudjelovanje pridonosi postavljanju polja umjetničkoj na šire društveno polje, odnosno nužnoj interakciji ta dva područja. Izložba je također interdisciplinarno strukturirana kako bi se dao širi kontekst problematici, posebice preko nekih od aktivnosti kao što su predavanja. Performativna umjetnost 90-ih, te početkom novog stoljeća, temelji se na problematici transseksualnih, homoseksualnih, kiber-tijela, biotehnoloških tijela, bolesnih tijela, tijela s posebnim potrebama. Predstavljanje takvih identiteta doprinosi pucanju koncepta iskonstruiranog Realnog - to je strategija razaranja normativa. Tijela s posebnim potrebama pripadaju tijelima koja se pojavljuju kao jedna od opcija normi. Ona pokazuju kako socijalna proizvodnja tijela može podleći biološkoj datosti, a time i diskriminaciji. Tijelo s posebnim potrebama čita se kao različito u odnosu na normu, kao abnormalno, traumatično, strano, stigmatizirano, a nekad je čak bilo i neprihvatljivo ili prihvatljivo u posebnim okolnostima (dvorske lude, cirkusi, freak-showovi…). Socijalna pozicija takvih tijela, koja se nazivaju i invalidna, upisana je i u jeziku - latinska riječ invalidus znači nesposoban. Tijekom 20-tog stoljeća razvija se veća socijalno-kulturna osjetljivosti za različitost. Tijela s posebnim potrebama shvaćaju se kao ovisna, kao ona kojima treba posebna pozornost, koja zahtijevaju kretanje u drukčijem vremenu, drukčijom brzinom. Njihova estetika podliježe drukčijem kanonu ljepote. Jedan od poznatih radova iz 80-ih irske performerice Mary Duffy "Cutting the Ties that Bind", upravo problematizira tu tematiku. Mary Duffy pripada žrtvama talidomida. Najpoznatije anomalije ekstremiteta koje taj 'lijek' uzrokuje su amelija (nedostatak jednog ili više udova) i fokomelija (dolazi od grčke riječi koja znači fokini udovi; označava ekstremno kratke ruke ili noge). Također, mnoga su djeca rođena slijepa, gluha, s oštećenjima srca, bubrega, genitalija, živčanog sustava, probavnog trakta ili su umrla ubrzo po rođenju. Mary Duffy rođena je bez ruku. Antički kipovi do nas dolaze upravo hendikepirani - bez ruku, nogu, čak i glave. No dok antičke skulpture izazivaju divljenje i utjelovljuju kriterije ljepote, stvarna tijela bez udova izazivaju jezu - smatraju se nedostatnima i ne-lijepima - traumatičnima: "Prisutnost osobe s posebnim potrebama problematična je u mnogim društvenim situacijama: ona prijeti promjenom statusa quo, trenutnim viđenjem vlastitog tijela ili sopstva (ili sebstva) kao potencijalno različitog, budući se osoba nalazi lice u lice s onim što je 'poremećeno'", primjećuje Petra Kuppers u knjizi "Disability and Contemporary Performance".

Drukčije, ekstravagantno tijelo osoba s posebnim potrebama postalo je ishodište kreativnosti umjetnika koji će biti prezentirani na EKSTRAVAGANTNIM TIJELIMA, a s kojim se mogu suočiti samo najhrabriji. Ono je mjesto uspostavljanja identiteta, koji je za 'druge' traumatičan, ali djeluje.