14.12 @ 12:00 - 16:00
VOJIN PERIĆ (HR)
Očiglednost pod prstima
Posljednji susret svjetla s mojim očima dogodio se jednog kolovoskog dana, jedanaeste godine mojeg bitka na zemlji, a bio je središte nestašluka, bezazlenog i bespotrebnog, kakvih je bezbroj u svakom djetinjstvu. Sunce je bilo veliko i žuto, nebo duboko i modro, a naša igra razuzdana, beskrajna i loptasta. On meni, ja njemu, pretrči, dodaj, pazi leđa i...
Bol, dug i snažan, kao tobogan niz koji se tone i pada u neku neponovljivo crnu rupu, a onda tišina uokvirena iščekivanjem da se netko prvi pokrene, da dan dobije svoj refren, neophodni dječji smijeh. Ja sam ležao na travi bez osjećaja sebe i bez pomisli da je poda mnom trava, meka i zelena kao i uvijek do tada. Zapljusnu me zaprepaštena pitanja, podižu me ruke prijatelja, a ja nikako da sa sebe skinem onu najcrnju rupu, nikako da se oslobodim i odbacim je kao ljepljivu bubetinu što mi svojim sveobuhvatnim krilima zaklanja svjetlo. Sve moje biće pretvorilo se u veliki grč, stisnulo se u ruku mlađeg brata i otkotrljalo se doma, u kakvu-takvu sigurnost i spokoj.
Sve što se događalo kasnije u meni je ostalo kao nerazmrsivo klupko, kao zbrka u kojoj su se isprepleli najrazličitiji događaji, sadržaji i znaci. Bolnica, zvukovi jutra, sunce koje je samo toplo, kiša koja romori, ali nema kapljice. Privikavao sam se na svoj novi svijet, privikavao i čekao što će roditelji odlučiti, čime će uokviriti i osmisliti moje buduće Ja.
A Oni su šetali alejom predrasuda, uplakani i zbunjeni, često zaustavljani od susjeda i rodbine, pitani i sažalijevani, upućivani vračarama, travarima i drugim čudoljudima, čekali su da se dogodi nešto samo po sebi, da «lijek» djeluje i mrak prođe. Nije bilo interneta, nije bilo moćnih medija «globalnog sela», nije bilo lasera i drugih medicinskih čuda, nije bilo ničega osim svakodnevlja na koje sam se privikavao i u kojem sam, naslonjen na radio, slutio osvit svog obesmišljenog dana.
Životopis
Rođen sam 02. prosinca 1959.godine u Sarajevu, gdje sam završio osnovno obrazovanje u Zavodu za slijepu djecu. Od 1976. do 1980., nemajući velikog izbora, školovanje nastavljam u specijaliziranoj ustanovi, u Zagrebu, upisujem školu za telefoniste u Centru Vinko Bek. Nakon mature, zapošljavam se u Okružnom privrednom sudu na telefonskoj centrali, a nekako u isto vrijeme započinje i aktivan rad u Dramskom studiju slijepih i slabovidnih Novi život. Godine 1980. godine, upisujem Filozofski fakultet u Zagrebu – povijest i komparativna književnost. Godine 1981. prva i kako kažu vrlo uspješno odigrana uloga – Golub – Branka Čopića Vuk Bubalo. Godine 1984. pokušavam upisati Akademiju za kazalište. Saznajem da po statutu akademije slijepe osobe ne mogu upisati istu, pa odlučujem i dalje glumiti unatoč preprekama u obrazovanju. U rukovođenju Dramskim studijem slijepih i slabovidnih sudjelujem od 1984. god. a na čelu institucije sam od 1998. god. U okviru Hrvatskog saveza slijepih član sam izvršnog odbora Udruge slijepih Zagreb, te zastupnik skupštine Hrvatskog saveza slijepih, te Predsjednik spomenutog Saveza. Od 1983. god. radim na zapošljavanju slijepih za Grad Zagreb. Odnedavno sam postao član Saborskog odbora za pitanja invalida. Godine 1999. ostvaruje se moja dugogodišnja ideja – organiziramo Prvi međunarodni festival kazališta slijepih i slabovidnih B I T (Blind in Theatre) – slijepi u kazalištu. Godine 2003. dobio sam nagradu za najbolju mušku ulogu na SKAZ-u. Primljen sam u Hrvatsko društvo dramskih umjetnika i time dobivam status glumca. 24. lipnja 2004.godine - povodom Dana državnosti, Predsjednik Republike Stjepan Mesić, a na prijedlog Ministarstva kulture, odlikovao me je redom Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića, za posebne zasluge u kulturi. U skoro dvadeset pet godina bavljenja teatrom, okušao sam se u različitim teatarskim disciplinama, glumio, slagao recitale (recital duhovne hrvatske poezije), pisao komade i pjesme, asistirao režiji i slično. Bilo je to skoro dvadeset pet godina umjetnosti, ali i afirmacije mogućnosti slijepih, kao i vlastite afirmacije.
JEREMY ALLIGER (SAD)
Ples i invaliditet - učinci van pozornice
Zbog limitirane mogućnosti kretanja, mnogi ljudi a priori doživljavaju plesače s invaliditetom kao 'manje od'. Uvijek koristim sljedeći primjer kako bih, na način što razumljiviji široj publici, objasnio koliko takav način razmišljanja može biti pogrešan: zamislite slikara koji iznenada otkrije novu boju na paleti, boju koja nije postojala ranije. Zamislite ogroman porast varijacija boja, sjena, nijansi i kreativnog potencijala koji bi se time oslobodio. Takav je dar plesača s invaliditetom… Potpuno novi svemir mogućnosti kretanja, potpuno nova raznolikost sredstava, potpuno nov i proširen vokabular za koreografa. Prema tome, govorimo o porastu mogućnosti kretanja, a ne njegovom smanjivanju!
Životopis
Alliger Arts je produkcijska organizacija koju je osnovao izvršni producent Jeremy Alliger. Posvećena je predstavljanju i promoviranju umjetničkog rada koji razbija granice i dovodi u pitanje percepciju publike. Projekti Alliger Arts uključuju produkciju, organizaciju turneja i predstavljanja umjetničkih radova te produkciju festivala (uključujući Aerial, Hip Hop, Jazz Tap i Wheelchair). Alliger je dobitnik prestižnih nagrada države Massachusetts Commonwealth Award, nagrade Disability Rights Advocates Eagle Award te nagrade Emerson Collegea Alumni Achievement Award. Predstavljen je predavanjem u sklopu Nacionalnog foruma o karijerama u umjetnosti za invalide Kennedy Centra. Inside Arts Magazine objavio je njegov esej “A lasting Impact beyond the Stage“. Tijekom godina rada sudjelovao je kao član žirija i umjetnički savjetnik niza organizacija i zaklada.
Lois Keidan (VB)
Live Art Development Agency
U Velikoj Britaniji postoje i kulturni i pravni imperativi koji stoje iza pitanja invaliditeta – imperativi koji osobe s invaliditetom potiču da stvaraju i konzumiraju umjetnost, a koji su prije svega rezultat aktivnosti Pokreta umjetnika s invaliditetom (Disability Arts Movement) i Zakona protiv diskriminacije na temelju invaliditeta (Disability Discrimination Act) i koji su imali značajne posljedice za umjetničke prakse i publiku u Velikoj Britaniji.
Do kraja 20. stoljeća prevladavao je paternalistički odnos prema osobama s invaliditetom, koji se oslanjao na medicinski model u kojem je invalidnost definirana kao fizičko ili mentalno stanje, a osobe s invaliditetom kao doživotni pacijenti. Tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća, zaslugom aktivnosti nezavisnog Pokreta za prava osoba s invaliditetom, razvijen je socijalni model invaliditeta koji čini razlikovanje između nedostatka kao fizičkog ili mentalnog stanja i invaliditeta kao rezultata prepreka za društvenu participaciju, fizičkih i onih koji proizlaze iz dominantnih stavova društva. U takvom kontekstu Pokret umjetnika s invaliditetom, čiji su začeci također u aktivizmu, skovao je termin umjetnost invaliditeta (disability arts) kako bi opisao djelovanje umjetnika koji u svom radu problematiziraju svoja iskustva kao osoba s posebnim potrebama. Pokret umjetnika s invaliditetom definirao je umjetnost invaliditeta kao kreativno izražavanje osoba s invaliditetom o onome što znači živjeti s invaliditetom.
Mnogo kasnije, 1995. godine, donešen je Zakon protiv diskriminacije na temelju invaliditeta (DDA), s ciljem sprječavanja diskriminacije s kojom su suočene brojne osobe s invaliditetom, osiguravanja prava vezanih uz zapošljavanje, obrazovanje, pristup proizvodima, ustanovama i uslugama, kupovinu ili unajmljvanje zemljišta ili nekretnina. Zakon od javnih tijela zahtijeva promoviranje jednakih uvjeta za osobe s invaliditetom, te nezakonitim čini odbijanje izvršavanja usluge ili izvršavanje usluge pod lošijim uvjetima za osobu s invaliditetom.
Životopis
Lois Keidan je suosnivačica i direktorica Live Art Development Agency u Londonu, bavi se istraživanjem, arhiviranjem, modelima profesionalnog razvoja, potičući projekte i inicijative za razvoj praksi i diskursa o živoj umjetnosti u Londonu i internacionalno.
Jurij Krpan (SL)
Necijelo tijelo
Namjesto da tematiziramo zloupotrebu koju normalna većina implicira kao paradigmu za hendikepirana necijela tijela, ovdje ćemo pokušati pokazati kako se ta paradigma urušava opremimo li, proširimo li, poboljšamo li... normalno tijelo tehnološkim protezama. Predstavit ćemo nekoliko umjetničkih projekata u kojima umjetnici svoje tijelo opremaju dodatnim funkcijama – u pravilu s elektroničkim i mehaničkim dodacima – koje njihovim tjelesnim funkcijama dodaju nove.
Životopis
Jurij V. Krpan rođen je 1961. u Postojni, živi i radi u Ljubljani.
U vrijeme studija na ljubljanskoj Školi za arhitekturu izlagao je svoje konceptualne i istraživačke arhitektonske studije u galerijskim produkcijama. Sa ZAVODOM 3a je na samostalnim izložbama i kao sudionik arhitekturalnih festivala gostovao po Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Italiji i Portugalu.
U svome je stanu u koprodukciji sa ŠKUC galerijom vodio izložbeni salon manjih formata. Godine 1995. diplomirao je na ljubljanskoj Školi za arhitekturu. Na inicijativu Študentske organizacije univerze, osnovao je galeriju Kapelica, koju i danas vodi. Kao kustos i selektor sudjeluje na više domaćih i međunarodnih festivala, od kojih su najveće međunarodne produkcije bile organizacija i umjetničko vodstvo slovenskog paviljona na 50. venecijanskom bijenalu 2003. godine, te konceptualna galerija Cosinus smještena u zgradi Europske komisije u Briselu. Godine 2008. sudjelovat će na Ars Electronici u Linzu s kustoskim predstavljanjem umjetničkog profila galerije Kapelica. Od 2004. godine, kao direktor odsjeka za umjetnosti pri Bijenalu mladih Europe i Mediterana (Brisel), brine za poboljšanje umjetničke razine Bijenala. U okviru te organizacije uredio je knjigu (ORIGINAL - 100 important BJCEM artists) o umjetničkoj relevantnosti bijenala po njegovoj dvadesetoj obljetnici. Jurij Krpan predavao je o umjetničkom profilu galerije Kapelica prije svega u Sloveniji,a potom i u inozemstvu. Godine 2006. bio je kustos Trijenala suvremene slovenske umjetnosti u Modernoj galeriji u Ljubljani.
Dok se u svojim arhitektonskim izložbenim projektima bavio semantikom umjetničkih poteza u produkciji građenja, u svom galerijskom djelovanju pak gradira podudaranje promišljanja umjetničkih djela i njihovog taktičkog zadiranja u suvremeno društvo.
Fokus produkcije Galerije Kapelica je još od svog početka područje umjetnosti izražene kroz tehnologiju, te su tu gostovali najznačajniji akteri na svijetu (Stelarc, Marcel-li, SRL, Peljhan, Stenslie...) Kapelica je uspostavila trend i na području znanosti kroz umjetnost (Symbiotica, De Menezes, Orlan, Tabar, Tratnik,...) i djela koja proizlaze iz tematiziranja ljudske tjelesnosti (O.Kulik, V. Delimar, R.Athey, Franko B, Eclipse,...) U galeriji se zauzima za dekonstrukciju principa 'bijele kocke' i za kombiniranje umjetničkih izraza koji daju prednost promišljanju. Galeriju zbog toga ne razumijeva kao rekreativni i kontemplativni prostor za umorne mase, već kao izložbenu i eksperimentalnu platformu, te za aktivnu produkciju i misaono ulaganje u vrijednosti i realnost suvremenog društva
