15.12 @ 12:30 - 15:30

BOJANA KUNST (SI)
Bol urezivanja: Kratka povijest razotkrivanja tijela

Unatoč činjenici da moderna medicina, znanost i umjetnost predstavljaju tijelo kao puku rekonstrukciju, u kojoj je organizam transformiran u kodove i mnoštvo binarnih datoteka, još uvijek nalazimo preostatak starih pogleda koji potječu iz doba Prosvjetiteljstva kada smo, po prvi puta u povijesti, "dobili pristup informaciji – zahvatom medicinske autopsije" (6). Prema Stafford ljudi današnjice još uvijek vjeruju da promatranjem vidljivih svojstava mogu otkriti nešto o samoj biti čovjeka. Dapače, mi izgleda vjerujemo da pomoću daljnjeg kombiniranja (recimo, pomoću genetike) tih svojstava možemo sastaviti 'idealnog' čovjeka, i to čovjeka spremnog na izazove koje pred njegov opstanak postavlja tehnologija. Prosudbe o tijelu ostaju one koje stječemo pogledom u njegovu unutrašnjost, štoviše tijelo izvrnuto iznutra na van postaje iskaznicom osobnog identiteta i čipom koji nosi informacije za osiguravatelje. U budućnosti ono će vjerojatno igrati važnu ulogu u intervjuima za posao, planiranju obitelji, predviđanju predisponiranosti pojedinca za bolest ili zločin i procjenjivanje njegovog genetskog materijala. Danas vrhunske tehnologije stvaraju istu iluziju koje je mikroskop stvorio u doba Prosvjetiteljstva kada je ponudio čudesnu mogućnost uvećavanja – i to iluziju da možemo vidjeti nevidljivu informacijsku mrežu bez mana, virtualno i statističko polje savršenog tijela.

Životopis

Bojana Kunst je filozofkinja i teoretičarka performansa. Trenutno radi kao istraživač na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Ljubljani. Član je uredničkih savjeta časopisa Maska i Performance Research. Njeni prilozi objavljivani su u brojnim časopisima i publikacijama. Predavala je i držala izlaganja diljem Evrope. Autorica je triju knjiga, između ostalog Nemoguće tijelo - Tijelo i mašina: Kazalište, reprezentacija tijela i odnos prema umjetnome (1999.) i Opasne veze - Tijelo, filozofija i odnos prema umjetnome (2004.). Djeluje i kao dramaturg i umjetnička suradnica. Voditeljica je međunarodnog seminara za izvedbene umjetnosti u Ljubljani.

Andrej J. Jug
O ILUZIJAMA U ODNOSU ŽENE I INVALIDA

Ljubljana, srijeda, 8. lipnja 2005.

Pitanja
Mogu li se invalidi seksati?
Tko su invalidi?
Što znači seksati se?
Koji su nužni uvjeti za seks (fuk i vođenje ljubavi)?
Mora li tijelo biti čitavo da bi čovjek mogao uživati u seksu?
Da li uživati u seksu znači samo biti zadovoljen, utoliti svoju spolnu požudu ili također i sudjelovati u zadovoljavanju drugoga?
Na koji način mogu sudjelovati u uživanju drugoga, ako I) mi nedostaju ruke i noge; II) ne mogu mijenjati položaj u krevetu; III) imam grčeve, tvrd sam i tresem se; IV) dobijem za vrijeme čina epileptični napadaj itd?
Koji mi dijelovi tijela mogu nedostajati?
Je li tijelo bez nekih organa nužno ružno?
Jesu li ožiljci na tijelu ružni?
Moram li za vrijeme seksa skrivati ožiljke?
Je li u nešto krivo ako poljubim ožiljak, dodirujem ga, uživam u ožiljku drugoga (mogu li ožiljci biti erotični, privlačni, seksi)? Je li što krivo ako mi drugi to ne dozvoljava?
Je li nešto krivo ako spolnog partnera moj ožiljak (isprva) smeta? Trebam li biti uvrijeđen/a?
Je li nešto krivo ako partner za vrijeme seksa osjeti da ne može više (ako nema više erekcije ili su genitalije bolne). Trebam li biti uvrijeđen/a, zabrinut/a, povrijeđen/a, ljut/a?
Je li nešto krivo ako partner sa mnom ne želi koitus, nego masturbaciju?
Je li nešto krivo ako ne doživim orgazam i samo uživam u dodirima, poljupcima, ugodnom uzbuđenju, nježnosti? I ako partner sam doživi orgazam?
Je li nešto krivo ako za vrijeme spolnog čina zamišljam u mašti nekoga tko nije moj spolni partner? Trebam li imati osjećaj krivnje? Trebam li biti ljut/a, ako mi partner/ica prizna da zamišlja nekog drugoga, a ne mene – nekoga tko nije invalid?
Je li bolje da ostavim (pobjegnem od) partnera, umjesto da mu pošteno priznam da je moja spolna moć ograničena i da ne mogu učiniti sve što od mene očekuje?
Mogu li uživati u seksu, a da partnera/icu ne tjeram na načine uživanja koji njega/nju odbijaju?
Jesam li zadovoljan samo ako izvršim svoju volju?
Je li seks zbilja kao pica koja je još uvijek dobra čak i kad je loša?
Je li seks zbilja kao pranje zubi, radi se rutinski, periodična radnja, nešto što trebamo učiniti jer vjerujemo da je bolje da to učinimo nego da ne učinimo?
Da li se seksa s jednom osobom nakon određenog vremena zbilja nužno zasitimo?
Treba li se seksati samo s jednim partnerom istovremeno?
Je li zbilja uvjet za dobar seks to da treba imati stalnog partnera?
Je li seks zbilja nešto životinjsko, instinktivno u čovjeku, što se dogodi samo od sebe, bez da bismo trebali o njemu razmišljati?
Treba li čovjek biti inventivan, zaigran, opušten, spreman mijenjati sebe i iznenaditi drugoga, da bi trajno uživao u seksu?
Je li zbilja smisleno određivati frekventnost spolnih odnosa i siliti se na seks samo zato da ne budemo drugačiji od ostalih?
Je li asistent nesavladiva zapreka u pokušajima da dva invalida uživaju u seksu?
Smije li invalid koji se ne može samozadovoljavati očekivati pomoć drugih (prijatelja i prijateljica), a da ga se zato ne smatra spolnim devijantom?
Može li se neinvalid sam ponuditi za pomoć invalidu ako zna da se teško, odnosno da se ne može samozadovoljavati?
Što znači »moći« se seksati? Znači li to da je dozvoljeno seksati se? Ili znači da su se sposobni seksati? Ili znači da im se nije teško seksati, da to čine s lakoćom?

Žele li se invalidi seksati?
Postoje li posebni razlozi zašto se invalidi ne bi htjeli seksati? Jesu li ti razlozi uvjerljivi?
Postoje li posebni razlozi zašto se neinvalidi ne bi htjeli seksati? Jesu li uvjerljivi?
Postoje li posebni razlozi zašto se neinvalidi ne žele seksati s invalidima? Jesu li smisleni?
S kakvim se ljudima invalidi žele seksati?

Žele li invalidi razgovarati o seksu?
Razgovaraju li tako da najprije pročitaju dobre knjige?
Da li samo ponavljaju predrasude i vulgarno komuniciraju?
Zašto ima smisla razgovarati o seksu?
Ne postoji li opasnost da kroz razgovor pokušamo odrediti, predvidjeti, planirati, saturirati međusobne odnose? Nisu li takvi razgovori uzaludni i suvišni?
Ne znači li to da moramo prvo naučiti razgovarati da ne bismo drugoga stalno odbijali od sebe, frustrirali ga, podcjenjivali ili precjenjivali?
Može li seks biti dobar ako se partneri prije čina do u potankosti dogovore kako će sam akt teći?
Je li dobro da invalid svojem spolnom partneru kaže što može, a što ne? Može li to još nekako utjecati na čovjeka osim odbijajuće?

Što je ljubav?
Da li se invalidi (dovoljno) seksaju?
Što je s mentalno oštećenima?
Je li invalidnost zarazna?
Da li invalidnim muškarcima nabrekne penis i zašto bi netko mislio drugačije?
Je li teže nepokretna žena plodna?
Je li istina da je zdrav/neinvalidan muškarac zbog fizičke mogućnosti sposobniji zadovoljiti ženu nego invalid?
Da li muškarac invalid zbilja ne može ženi ponuditi sigurnost?
Što žene žele?
Kakva bi trebala biti žena koja bi se odlučila za invalida?

Životopis:

Imam 30 godina, studiram filozofiju i sociologiju kulture. Usto se bavim i psihoanalizom. Čitam literaturu iz društvenih kao i prirodnih znanosti. Ukratko, sve što me tjera da razmišljam o sebi i položaju u koji me zbog fizičkog hendikepa stavljaju drugi. Pošto mnogo razgovaram s ljudima, imam privilegiju promatrati njihove strahove. Možda najmanje izrazit, ali je zato najdjelotvorniji strah o kojem sam se u Sloveniji jedini usudio progovoriti. Godinama ranije oglasio sam se i rekao: „Dobro, ako me već ne možete voljeti, onda mi barem ponudite kvalitetan seksualni život!“ Tako sam se počeo baviti seksualnošću i hendikepom.

Jednom sam već pozirao gol. Igrao sam i u porno filmu. Nema boljeg dokaza da se i mi hendikepirani želimo seksati. O tome sam predavao psiholozima, psihijatrima, studenticama, ginekolozima i različitim predstavnicima invalidskih organizacija: nitko me nije uzimao za ozbiljno.

U kasnim tinejdžerskim godinama napisao sam knjigu u kojoj sam počeo razmišljati o tijelu. Moje ambicije su skromne: živjeti kvalitetan život u koji će biti uključena i seksualnost.

Andreja Bartolac (HR)
KAKO ME ONI VIDE: iskustva muškaraca i žena s cerebralnom paralizom vezana uz njihov intimni život

Prezentacija se bavi prvenstveno iskustvom i stavovima odraslih osoba s cerebralnom paralizom o vlastitom intimnom životu, te načinu na koji ih doživljava okolina u kojoj žive. Prikazane su razlike između muškaraca i žena s CP vezano uz njihov doživljaj sebe, svojeg tijela i iskustva vlastite seksualnosti, zatim stavove prema partnerstvu i braku, te osjećaj socijalne izolacije i stigme vezano uz ostvarivanje prava na potpun život u svim njegovim segmentima. Osobit naglasak daje se na otvaranje novih pitanja koja je u tom području potrebno dalje istražiti, te prijedlozima nekih intervencijskih solucija u ostvarivanju prava osoba s CP na maksimalno moguć „normalan“ život.