Popis filmova:

četvrtak:
14.00. a woman under the influence (1974), r. john cassavetes 150'
16.30. the tenant (1976), r. roman polanski 126'

petak:
14.00. the butcher boy (1997), r. neil jordan 105'
16.00. woyzeck (1979), r. werner herzog 77'
17.30. through a glass darkly (1961), r. ingmar bergman 89'

subota:
14.00 david and lisa (1962), r. frank perry 95'
15.45. family life (1971), r. ken loach 103'
17.30. last life in the universe (2003), r. pen-ek ratanaruang 103'

nedjelja:
14.00 opium (2007), r. jános szász 110'
16.00 betty blue (1986), r. jean-jacques beineix 152'

Kamera je na ulazu u spavaću sobu, mirna je, snima Betty i Zorga u krevetu. Tijela su im spojena, za razliku od pornografije01 ovdje imamo djelić dokumentarnosti, njih dvoje u svojoj strasti na trenutke izgledaju nezgrapno, ali predanost jedno drugome je neupitna. Kamera ulazi u sobu, počinje polako kružiti i simulira naš ulazak u njihove živote. Betty i Zorga čekaju nevjerojatne situacije, divne, bolne, izluđujuće, lude. Životne. Kroz tijela protagonista dolazimo do njihovih života, do pogrešnosti njihovih umova. Film svjetski poznat pod naslovom Betty Blue u francuskom originalu 37°2 le matin ili 37°2 ujutro na hrvatskom označava normalnu tjelesnu temperaturu trudnice. Trudnoća je ionako nestabilnoj Betty donijela brojne probleme. Njen je mentalni sklop pokleknuo i pobjegao u sve manje i neprohodnije rukavce svijesti nakon što je trudnoća otišla u krivom smjeru, a seksualni čin s početka implicira brojna pitanja vezana ne samo uz film Jeana-Jacquesa Beineixa, već i uz fenomen (filmskog) ludila. Jesu li Betty i Zorg zatrudnjeli u prvom kadru filma, ili se to dogodilo kasnije? Je li najava novog života zauvijek zapečatila njihove stare živote? Jesu li se mogli oduprijeti, jesu li mogli pobijediti? Jesu li porazom dobili više no što im je obećavala pobjeda? Pretvorimo sva ta pitanja u pitanja o ludilu. Kada i kako nastaje ludilo? Koji je presudni trenutak? Što činiti; i ono najvažnije: zašto doista? Pitanja koja vrludaju na tromeđi filmskog, medicinskog i filozofskog neće dobiti svoje odgovore ne stoga što su filozofija i (igrani) filmovi tu da postavljaju pitanja, već i stoga što i najegzaktnija trećina, medicina, na pitanju mentalnog ne stoji pretjerano egzaktno.02 Uostalom, ponekad se čini da su filmska znanja jedina bitna znanja − u kontekstu teksta o filmovima pogotovo.

Propitivanje ludila pretpostavlja jasno određenje granica između normalnog i nenormalnog, zdravog i bolesnog; međutim, kao što kaže Tim prijateljici Janice u filmu Family life (Ken Loach, 1971.): “(…) that is normal but is it sane?” Janice nije imala odgovor na prijateljevo pitanje, ali baš kao i Betty izgubila je nerođeno dijete. Način na koji ga je izgubila posve je suprotan onom Bettynom. Janice je majka natjerala na pobačaj, Betty se on dogodio spontano, ali i jednoj i drugoj to su bili presudni trenuci. Ipak, do njihovih ludila je došlo na različite načine. Uistinu, obje su iskazivale brojne elemente nestabilnosti na različite načine, Betty prema okolini, Janice prema sebi, no scenarističko-redateljski tretman različitih likova u različitim filmovima upućuje kako je do ludila došlo iz različitih razloga. Protiv Betty je bio cijeli svijet, usud čak. Ona od prve minute pa sve do posljednje traži sidro za svoja ogromna i vječno kaotična napuhana jedra i na kraju ga i ima, no ništa joj ne pomaže. Betty ima Zorga koji joj baš takav kakav jest i treba − prepun potencijala, razumijevanja i ljubavi. Zorgu treba Betty jer netko ga je uistinu morao izbaciti iz drvene šupe na plaži, morao ga je netko napuniti povjerenjem, morao mu je spaliti prošli život brzo i odlučno poput bradavice na peti. Zorg i Betty savršen su spoj, ali nedovoljno dobar da bi ona opstala. Betty od početka nije imala šanse. S druge strane Janice je konformistički odlučila poštovati obiteljska pravila svojih zahtjevnih roditelja kojima je forma važnija od sadržaja; Janice je nova generacija u raljama ocvale ali još uvijek odlučne stare. Ako Betty uz savršenog partnera ne može doseći spas, kakvi su Janiceini izgledi? Mentalno i fizički krhka djevojka nema u sebi snage niti za dvije, a kamoli za petnaest rundi u ringu s ocem, ratnim veteranom koji nikada nije izostao s posla, odnosno s neokrunjenom šampionkom britanske suburbije, majkom. Janice se prepustila, ona nije pobjegla od borbe, a udarci koje je uputila u biti su bili samo smiješan razlog za sve jače roditeljsko mrcvarenje. Redatelj Loach i scenarist David Mercer pri tom inzistiraju na prividu/stavu kako je spirala beznađa u Janice postojala od početka, no nije bilo nužno da se ona u njoj i izgubi. Oni nastanak ludila tretiraju kao uvjetovanost, kao stjecaj nesretnih okolnosti u kojima ruku pod ruku ravno do dna odlaze neuki, zadrti ali istodobno i uplašeni i zabrinuti roditelji i njihova anemična, neodlučna i slaba kći. Janice su slomile strukture, a Betty nedostatak istih. No do ludila može doći i unutar savršeno posloženih, pametnih, zabrinutih i kompetentnih struktura. To nam poručuje Ingmar Bergman filmom Kroz tamno ogledalo (1961.) Glavna junakinja Karin03 vraća se u sigurnost obitelji nakon tretmana u psihijatrijskoj instituciji, no umjesto da opipa bilo izvaninstitucionalne stvarnosti i pripremi se za društvenu integraciju Karin ponovno postaje zarobljenicom svoje bolesti. Pored nje su otac, muž i brat, sva su trojica poput članova all star ekipe za savršen doček, no unatoč svojim sitnim slabostima čini se da nitko od njih nije kriv nizašto, nitko od njih nije odgovoran za probleme miljenice im Karin. Njeno je ludilo genetski određeno, to saznajemo kad se ispostavi da je i njena majka patila, te životno kapitulirala, pred istom preprekom. Karinino je ludilo datost, ono ne ovisi o društvu, ono je poput sporogorećeg štapina što tinja pod kožom i približava se korteksima. Sve izvan nje je nebitno, ono što se broji je u njoj. Okolina je u filmskom poimanju ludila važna, no ne nužno presudna. Ona može biti faktor ubrzanja (Stanar, Roman Polanski, 1976.), može biti i inicijalni faktor (Isijavanje, Stanley Kubrick, 1980.), no okolina nešto mora probuditi, nešto što postoji i bez nje.
Vrijeme je za znakoviti “ali”. Ali što ako to nešto čuči u svima nama? Što ako nismo blagoslovljeno razumski već samo puko sretni? Toliko smo pravo-vjerno normalni da smo posve nezanimljivi da bi nas se činilo ludima? Film Žena pod utjecajem Johna Cassavetesa iz 1974. godine najsnažnije postavlja upravo to pitanje. Mabel04 je neurotična kućanica uronjena u okolnosti koje bi slomile gotovo svakoga. Njen suprug Nick u najmanju je ruku sulud. Što čini Mabel ludom, a Nicka samo suludim? Odgovora nema jer na psihijatrijskom liječenju oplemenjenom elektrošokovima jednako je lako mogao završiti upravo on, a ne ona. Za čitavog filma on kao da se trudi podgrijati njenu neuračunljivost. Vika, strka, potpuno nelogične i nedosljedne odluke, puna kuća ljudi kad je potreban mir… Uostalom, zar je spominjani Bettyn Zorg posve čist? Ili Karinin otac David? Ne, njih se ne mora smatrati zdravima, ali normalnima da. Karinin je otac uspješan, čitan pisac05 kojem prvo što padne na pamet kad gleda svoju kćer nije kako da joj pomogne, već kako da zabilježi i opiše njen pad. Zorg je pak čovjek paralelnih stvarnosti, otirač, pljačkaš i alkoholičar. Janicina je majka aktivno i pasivno agresivna žena, control freak par excellence. No, upravo postupci normalne, ako već ne zdrave okoline, često kao da pokreću niz događaja što dovode nekog njihovog nesretnog člana do ruba pameti. Mabel, Janice i Betty postale su žrtvama vlastite različitosti potpirene neadekvatnom okolinom, no postoje i filmski primjeri u kojima je neadekvatna okolina početak i kraj nečijeg ludila. Dva su autora posebno važna: Stanley Kubrick06 i Werner Herzog07. Vojska kao ultimativni izraz zatiranja osobnog i slave općeg, u njihovim filmovima nerijetko daje pamtljive luđake. Cijela galerija pomaknutih likova nalazi se u Kubrickovom Dr. Strangeloveu. Poguban utjecaj vojske na pojedinca posebno je upečatljivo dočarao u filmu Full Metal Jacket (1987.). Ispiranje mozga potkrijepljeno čistom agresijom već je na samom početku od vojnika Pylea stvorilo psihotičnog samoubojicu, a zapravo on je trebao postati samo ubojica, baš kao njegov kolega Joker na kraju filma. No takva je vrsta ludila željena i potrebna, barem u ovom našem vremenu. Koliko uspješno vojna mašinerija od labilnih stvara neuračunljive pokazali su nam i Herzogovi filmovi. O konkvistadorskim pothvatima Aguirrea ne treba puno razglabati, dovoljno je tek reći: El Dorado08. Tu je i manje poznati Woyzeck (1979.), film nastao na temelju nikad dovršene, istoimene, briljantne drame Georga Büchnera. Priča o slabom, izmučenom vojniku iz njemačke provincije koji životnim okolnostima biva stjeran u najmračniji kut svojega uma. Vojnik Woyzeck kao da je na pola puta od vojnika Pylea do vojnika Jokera. Skrenuo je krivo, nije postao ono što je trebao, nesvjesno se odmetnuo, a time i diskvalificirao. Od života. Ipak, kada do bijega od normalnog dođe u društveno neprihvatljivom, nezdravom okruženju ponekad se smatra kako pomoći ipak ima. Neka institucije rade svoj posao.
Okolina može dakle pokrenuti, ubrzati ili čak stvoriti ciklus ludila, a uvrije¬ženo je razmišljati kako postoje metode izlječenja. Ako nećemo vjerovati liječnicima, kome ćemo? Neki od najfascinantnijih filmova koji tematiziraju ludilo upravo su oni smješteni u ludnici. Lobotomirani Nicholson u Letu iznad kukavičjeg gnijezda (Stanley Kubrick, 1975.) prizor je koji se ne zaboravlja, baš kao ni cijeli film Opijum: Dnevnik lude žene09 (János Szász, 2007.). Iako od dobrog dijela kritike odbačen kao neutemeljeno pretenciozan filmski pokušaj, Opijum, unatoč brojnim manama10 predstavlja dobar vremeplov u divote dvadesetostoljetnih kliničkih psihijatrijskih postupaka.11 Raspon tretmana od nevinog uranjanja u hladnu vodu pa sve do dlijeta između oka i čela u svim tim filmovima u stvari ne govori o izlječenju, već o pilatovskom pranju ruku, kapitulaciji pred nepoznatim i nerješivim. Smirimo ih, zatvorimo i bacimo ključ − olakšajmo si svakodnevicu. Snažno konceptualan filmski pristup problematici bolničkog liječenja ludila 2005. je snimio Jan Švankmajer. Film Ludilo (Sˆílení) igranim, animiranim i eksperimentalnim sredstvima propituje dva principa liječenja − strogo kontroliran i laissez faire pristup. S posljednjim minutama filma dojam je poprilično neinspirativan jer čini se što god radili i kako se god postavili − duševni bolesnik ostaje duševni bolesnik. Prije nešto manje od pedeset godina ipak nisu svi mislili tako. Ponajprije ne Frank Perry u svom filmu David i Lisa (1962.). Zanimljiva ljubavna priča o dvoje mladih ljudi čija su ludila savršeno kompatibilna. David je mladić čiji um teži savršenstvu, stalno u potrazi za čistim i održivim obrascima. U kaosu Lisinih misli i osjećaja pronalazi način kako da ostvare komunikaciju. David joj daje spoznaju da smisao po¬stoji, daje joj nekoga tko ju razumije, a Lisa mu pomaže da shvati kako životni kaos nije nužno bez smisla, kako ga se ne treba bojati i(li) bježati od njega. No postoji i druga strana bolničke medalje. Što sa zdravima među luđacima? Činjenica da si unutra predmnijeva da i trebaš biti unutra. Dokaži svoje zdravlje McMurphy12! Reci im Cole13! Filmske priče o ozdravljenju su moguće. Posljednji film Martina Scorsesea Otok Shutter (2010.) podsjeća nas na tu činjenicu, no postavlja i novo pitanje: Što u stvari želimo − živjeti u luđačkoj svakodnevici ili u svom privatnom ludom svijetu? Scorseseov junak je na tu dvojbu odgovorio gordijskim presijecanjem živčanih niti, Cassavetesov Nick svoju je Mabel šamarom vratio u njihov mali raj. Za Betty je odlučio Zorg, za Janice majka i otac. Pyle je problem sam riješio, za Karin se pobrinulo dobro podmazano društvo, a za nesretno preračunatog Randlea Patricka McMurphyja njegov prijatelj, indijanski poglavica Bromden14.
Filmovi međutim ne postoje samo da bi ponudili svoju interpretaciju ludila, neki ga pokušavaju simulirati, poput dobrog dijela opusa Davida Lyncha. Njegovi se filmovi opiru narativnoj logici, oni su poput power tripova neke ljudske zvijeri zatočene poput gimpa15 u kavezu i smišljaju kako riješiti situaciju, kako pronaći izlaz; nekakav odgovor ako već ništa drugo... No nisu svi filmovi koji na ovaj ili onaj način dolaze u doticaj s mentalnim poremećajima nužno prenapregnuti temeljnim pitanjima smisla. Postoje i igrani filmovi koji traže od gledatelja da primarno propitaju svoj stav, percepciju mentalnih poremećaja u vlastitoj okolini. Španjolski film Yo tambien (Me Too, Antonio Naharro i Álvaro Pastor, 2009.) pokazuje da u društvu ima mjesta i za one s Downovim sindro¬mom16. Glumac Pablo Pineda u filmu igra lik koji mu je poprilično blizak − Pineda je naime prvi europski fakultetski obrazovan građanin koji pati od Downovog sindroma. Posao, ljubavni odnosi, društvena integracija − sve je to moguće izvan zatvorenih zajednica oboljelih, u komunikaciji sa zdravima. Potrebno je tek proširiti horizonte, ponuditi priliku. Potrebno je zapamtiti kako osim što je nešto normalno ne znači da je i zdravo, te kako ono što je normalno ne mora biti i uobičajeno. Filmovi nam u tome mogu pomoći, oni nam cijelo vrijeme pod nos guraju kako treba propitati sve što nas okružuje. I ludilo također. Ne zato da razvijemo neki novi strah, već da prevladamo onaj atavistički u nama. Onaj koji nas istodobno i koči i privlači poput jelena jurećim farovima; poput Zorga Betty.


01 Pornografski film podrazumijeva seksualan čin s više nego primjerenim i talentiranim glumačkim ansamblom pred kamerama, riječ je o filmu koji računa na više ili manje impresivna primarna spolna obilježja u svojih glumaca, te na njihovu neupitnu seksualnu (tehničku) vještinu.

02 Prisjetimo se samo filma Control o Ianu Curtisu iz grupe Joy Division. Dijagnosticirana mu je epilepsija, dani su mu lijekovi s uputom da si pronađe dobitnu kombinaciju, te da rano liježe, izbjegava nagle promjene svjetla i da se kloni alkohola. Upute kao da se radi o posebno otpornom slučaju suhog vlasišta.

03 Koliko je u svim tim filmovima bolesnih muškaraca, a koliko žena? Statističari-filmolozi, ovo je pitanje za vas.

04 Vidi bilješku 3.

05 Kako mentalni poremećaji idu lako pod ruku s umjetnošću: Betty Blue, Bolje ne može, Kroz tamno ogledalo, Opijum: Dnevnik lude žene, Pollock, Sati, Sjaj…

06 Više od pola dugometražnog igrano-filmskog Kubrickovog opusa bavi se ludilom ove ili one vrste. Ludilo pojedinca, računala, društva…

07 Werner Herzog najbolji je film o čovjeku s krive strane normalnog u stvari je snimio u dokumentarnoj filmskoj vrsti: Grizzly Man (2005.) A o tome koliko je upoznat s materijom svjedoči i činjenica da svaku svoju sijedu vlas na glavi naziva imenom Kinski.

08 Blago Sierre Madre (John Huston, 1948.) još je jedan divan prikaz do čega može dovesti zlato.

09 Vidi bilješku 3.

10 To su, prije svega, ambiciozan koncept spajanja stvarnih ljudi i događaja u izmišljen scenaristički suodnos u filmskoj razradi gdjekad ostavlja dojam pretjerane artificijelnosti.

11 Psihijatrija i državni represivni aparat nerijetko ide ruku pod ruku − Doktrina šoka, Naomi Klein.

12 Let iznad kukavičjeg gnijezda (Stanley Kubrick, 1975.)

13 Dvanaest majmuna (Terry Gilliam, 1995.)

14 Tkogod se sprema za institucionaliziranje neka ne gleda Pillow of Death, horror klasik Wallacea Foxa iz 1945.

15 Zed zna.

16 Glumci s Downovim sindromom nisu rijetkost, no dva filma otkrivaju kako se mogu postići oprečni učinci s istim konceptom. Crispin Hellion Glover snimio je tako svoj What Is It? (2005.) i do danas se nije riješio pitanje zašto je eksploatirao svoje glumce, s druge pak strane Gust Van Den Berghe za svoj Little Baby Jesus of Flandr (En waar de sterre bleef stille staan, 2010.) dobio je same pohvale jer je svojim glumcima s Downovim sindromom dao netipične uloge. Što bi značilo da nisu glumili osobe s Downovim sindromom.


Hrvoje Pukšec (Zagreb, 1976.) filmski je kritičar i novinar koji trenutno radi na Hrvatskoj televiziji kao novinar i voditelj filmske emisije Posebni dodaci. Tijekom godina objavljivao je tekstove i pisao/montirao priloge za Vijenac, Zarez, HRT, Film.hr, Filmski.net i čitav niz drugih tiskanih i elektroničnih medija. Bio je član FIPRESCI-jevog žirija u Motovunu i Cottbusu, te u žiriju kritike na domaćim festivalima 25 FPS te Dani hrvatskog filma. Posljednjih godina prije (uvijek!) zasluženog ljetovanja radi na Pulskom filmskom festivalu na poslovima odnosa s javnošću. Ponosni je batler mace Milice, višestruki gamerski recidivist i nikad istinski realizirano desno nogometno krilo.