english
Pretraga:
Više o projektu

SILOVITI RENDŽER

Moja se umjetnost, u svim njezinim pojavnim oblicima (kao vizualna, glazbena i kazališna umjetnost te kao performans) bavi mojim vlastitim tijelom, ona je reakcija na načine na koje ga društvo etiketira, te aktivno traži sukobljavanje viđenja mog tijela i mene. DOSADILO mi je viđenja samoga sebe proglašavati pravovaljanom umjetnošću — jer ja znam tko sam. Više me zanima za publiku ustrojiti unutarnje sučeljavanje, naizgled biti u dosluhu sa stereotipima te ih čak promicati, istovremeno navodeći publiku da propituje te stereotipe. To se podjednako odnosi na umjetničku publiku s posebnim potrebama koju poštujem kao i publiku koju ne čine osobe s posebnim potrebama. Zarobljen sam između te dvije publike, ne ugađam nijednoj, obračam se objema, podjednako prihvaćen i odbačen, na različite načine koji, u kombinaciji, priskrbljuju stvarnost i pregled mišljenja koja, naposljetku, mogu razmatrati.

Oduvijek sam svjestan snage slike, barem što se mog tijela tiče. Drugi su je rabili kao upozorenje, njome izazvali sažaljenje, koristili je kao taktiku zastrašivanja, tražili sućut, služila im je kao šok terapija, te za razna druga sranja. Moja reakcija na netočnosti, krive pre-dodžbe, i, najviše, na nedostatak mašte, bila je odluka priskrbiti mjerodavniji potpis daljnjoj uporabi moje slike, te sam u tu svrhu iskoristio tuđe nespretne predodžbe, prisvojivši tako teritorij. Najprije žrtva iskorištavanja, a potom i sam onaj koji iskorištava taj fenomen, sve sam više koristio vlastitu sliku za sve prkosnija predstavljanja. Sad otkrivam da “govorenje istine” nije bolna spoznaja, već me pothranjuje skandalozno bojkotiranom snagom. Moja omiljena vrsta. Ja sam skandalozan, bojkotiran, siloviti rendžer, i došao sam razbiti tu krutu fasadu vašeg lica…

Za mene je, od sada, udaranje žiga mojeg autorstva po slikama koje me prikazuju jedini pripremni postupak koji te slike čini umjetnošću neodvojivom od njihove biti. Nemam potrebu uljepšavati ili poružnjivati, kvalificirati, ja sam jebena prava stvar: ja sam pornografija, ja sam krv, ja sam draženje, odvratnost, promašaj, uspjeh, ljepota, ja sam ružan; odraz tjelesne nesavršenosti koja vrijeđa stereotipizirane senzibilitete društva, jer ja sam osoba s invaliditetom. Istina je da je taj proces za mene podjednako i umjetnost i katarza. Umjetnost jest katarza. Kako današnja politika i kulturne norme idu ruku pod ruku, odbacivanje i politike i kulture mora biti dijelom moje umjetnosti/ katarze. Kako sam za sve kulturno i sam odbačena stvar, imam pravo odbaciti zamisao da kulturna politika nije umjetnost, što i činim. No, priznajem i da je samo to odbacivanje ne čini umjetnošću. Ne bez svađe s jačim koji tlači, što razmatranje percepcije jest.
Sve moje djelovanje koje samo sebe promiče bavi se veznim sklopom između etiketiranja mene kao invalida od strane društva i mojeg propitivanja tih etiketa, u različitim medijima i na različite načine.

Mat Fraser