Haptički hedonizam proizvodi prekomjeran užitak putem osjeta dodira u svim oblicima. U etičkom smislu, on predstavlja izazov načinu na koji se tijelo isključuje u trenutačnoj umjetničkoj produkciji. Jer što se događa kada čovjek prekrši tabu zonu intimnosti? I apsorbira tijelo sudionika u umjetničko djelo? Pod dominacijom oka “nevizualna osjetila aktivno su zaboravljena i otpisana u kulturnoj povijesti Zapada.” 01 Rad koji ovdje predstavljam usredotočen je na kožu kako bi se iskoristile umjetničke mogućnosti taktilnih osjetila, odnosno osjetila povezanih s dodirom i pokretom.

Tijelo je estetsko igralište, ali strašno opterećeno moralnim inhibicijama i tabuima. Trebalo bi s njega oguliti više od dva kvadratna metra02 moralnog straha zbog intimnih, individualnih, pa čak i orgijastičnih užitaka. Što ta gomila slijepog tijela ne bi željela osjetiti? Tijelo pretvoreno u osjetilno03 (koje zamjećuje osjetilima) otvoreno je za sve vrste iskustava: za seksualne užitke, pa čak i dekadentnu, amoralnu ljepotu, za trans-, inter- i multiseksualna pojavljivanja i prakse. Jer samo je tijelo blaženo slijepo za perceptivne konvencije. Vođeni mehanizmima biopolitike i frojdovskim principom užitka, skloni smo negirati kako je sam užitak također oblik legitimnog iskustva. William S. Burroughs je rekao kako je “možda sav užitak samo olakšanje”. Možda bismo sav užitak trebali smatrati tek iskustvom? A ne nečim lošim, nemoralnim, prljavim ili sramotnim po sebi. Užitak tvori jedan od elemenata u demokraciji (osjetilnog) iskustva. Ta se demokracija temelji na relacijskim iskustvima koja sačinjavaju naša djela i moral kroz pregovaranje, a ne kao unaprijed zadana.

Usvojimo li Paglijin povratak kultu seksa i ljepote − i dodamo li malo onog tjelesnog osjećaja − umjetnost je otvoreno polje za igranje s psiho-, tehno- i socio-seksualnim mogućnostima. A zašto i ne? Odavno smo postali postseksualni. S jedne strane vezani smo za jedno materijalno tijelo s prosječnim životnim vijekom od 70 godina, a s druge smo cyber-seksualni raspuštenici, navikli na mijenjanje identiteta i spola. Postseksualno stanje stoga se ne odnosi na seksualnost u kojoj smo rođeni i odgojeni, nego na onu o kojoj pregovaramo i koju konstruiramo unutar složenosti sociokulturnih odnosa. Jedan je primjer generacijska pornografija, koja je trenutno u porastu u Skandinaviji. Pornografija je nova crna boja, a igranje tabuima itekako je važno u procesu definiranja novog naraštaja kao drugačijeg od prethodnoga.

U haptičkom hedonizmu radi se o izazivanju vrhunskog tjelesno-osjetilnog doživljaja kroz tjelesnu stimulaciju u kontekstu umjetnosti i tehnologije. U nastavku teksta istražit ću način na koji tjelesni užici mogu postati integralnim dijelom umjetničkog doživljaja. Kako tjelesni užitak uopće može sačinjavati umjetnički doživljaj? Kako se tjelesni osjeti mogu iskoristiti kao umjetnički materijal? I možemo li estetski manipulirati svoja tijela kako bismo osjetili stvarni užitak, koji se može reproducirati? Može li tijelo postati slikarskim platnom osjeta?

Tijekom posjeta Firenci 1817. godine francuskog se romanopisca Henrija B. Stendhala toliko dojmila neizmjerna umjetnička ljepota da je počeo drhtati. Doživio je jedan oblik estetske ekstaze. Talijanska psihijatrica Graziella Magherini kasnije je to definirala kao Stendhalov sindrom. Simptomi tog sindroma su nepravilno kucanje srca, vrtoglavica, zbunjenost, ostajanje bez daha, napadi panike, nesvjestica i halucinacije kada se osobu izloži umjetnosti. Sindrom se stoga u trenutku doživljavanja možda i ne osjeća nužno kao ugodan. A opet, Stendhalova epifanija podrazumijeva snažnu dimenziju preplavljujućeg užitka. Što se događa kada se prodre dalje od vizualnog, kada se umjetničko djelo izravno utisne u korisnikovo tijelo? Može li Stendhalova mentalna ekstaza postati stvarnom, živom, tjelesnom ekstazom?

 

“Otkrio sam da je od svih osjetila oko najpovršnije, uho najoholije, njuh najpohotniji,

okus najpraznovjerniji i najnedosljedniji, a dodir najdublji i najfilozofskiji.”

— Denis Diderot, Pismo o slijepcima, 1749.04

 

U Stendhalovu slučaju obično promatranje umjetničkih djela izazvalo je tako snažnu mentalnu reakciju da je ona pokrenula tjelesne reakcije. I doista, likovna umjetnost može biti užitak za osjetila. Primjer toga je Weather Project Olafura Eliassona, izložen 2004. u galeriji Tate Modern, gdje je njegovo golemo “sunce” isijavalo svjetlost niske frekvencije u muzejskoj “dvorani turbina”. Masivna okolišna instalacija izazvala je u mnogim korisnicima “stendhalovske doživljaje”. Tako snažne tjelesne reakcije rijetke su u relacijskoj umjetničkoj industriji, kojom dominiraju vizualni umjetnički radovi. Izuzimanje tijela iz umjetničkog doživljaja predstavlja gubitak uda ravan kastraciji. Haptičnost kao materijal doslovce je netaknuta dimenzija i predstavlja potencijal za proizvodnju novih vrsta umjetnosti. Ali zašto to netko nije već iskoristio? Naša kultura još uvijek je zarobljenik čeznutljiva oka. Vizualni izražaji dominiraju našom ekonomijom doživljaja − kao što znamo iz kazališta, kina, opere, dizajna, muzeja, televizije i interneta. Svi smo mi fetišisti slike. Često na druge “primitivne” kulture gledamo kao na praznovjerne njegovatelje ikonografije, no zanimljivo je to da ne vidimo svakodnevni utjecaj vlastitih slika i logo-industrije. Činjenica da smo sami jednodimenzionalni (osjetilno govoreći) ne uklapa se u sliku modernog, naprednog i rizomatično povezanog društva kakvo želimo imati. Slijepi smo za činjenicu da naše oko sve pretvara u površinu. Čak je i književnost i pjesništvo teško razumjeti bez vizualnih metafora. Naša vizualna kultura od sebe čini površno društvo. Naši ideali ljepote, kao i kultura tijela i pornografija, izgrađeni su na površini i vizualnoj pojavi tijela. Unutarnji, iskustveni osjeti i doživljaji ostaju nevidljivi i stoga “nevažni”. Svoja tijela doživljavamo monoosjetilno, vizualno − zbog čega nam ono tjelesno izmiče. Dominacija vizualnog potiče u skladu sa svojim karakterom na daljnje površno zurenje. Naše razumijevanje svijeta i znanje o njemu rijetko uspije pobjeći vizualnom spektru svjetlosti. Kako bismo se oslobodili kletve kartezijanskoga dualizma, prodrli kroz površinu i internalizirali svoj pogled, potrebna su nam “niža” tjelesna osjetila. Kako ističe Maurice Merleau-Ponty, naše tijelo razmišlja kao cjelina, a ne pojedinačnim i odvojenim osjetilima.

 

Kako, onda, to postići? Koja haptička tehnologija omogućava određeni osjet? Haptički i višeosjetilni sustavi povezani s užitkom mogu se pronaći u dalekoj prošlosti, u fukciji i fantaziji. Nekoliko važnih slika i vizija haptičkih tehnologija u popularnoj kulturi, književnosti i filmu utjecalo je na način na koji mislimo i postupamo s tehnologijom. Među kulturno ukorijenjenim nadahnućima za takve sustave nalaze se takozvani Feelies, opisani u Vrlom novom svijetu Aldousa Huxleyja. Tu filmski format budućnosti daje osjećaj dodira kao dodatak gledanju i slušanju. Ljudi se intenzivno osjećaju dijelom radnje, između ostaloga dok gledaju par kako vodi ljubav na platnu.05 Drugo popularno kulturno nadahnuće bio je takozvani Excessive Machine (Stroj za pretjerivanje) iz znanstveno-fantastičnog filma Barbarella (1968.) u kojemu glumi Jane Fonda. Oblikovan poput tjelesnog organa, “stroj za pretjerivanje” je orgazmotron kojemu je svrha da korisnika muči pretjeranim stimuliranjem užitka. To je savršena verzija frojdovskog ida, koji žudi za užitkom iznad svih užitaka. Ako se superego otme kontroli, id će težiti užicima sve do sloma i sretne smrti. Barbarella, istinska heroina tjelesnosti, predstavlja vrhunskog hedonista. Zbog njezine neprestane potrebe za podražajima stroj naposljetku izgara. Njezin id-entitet savladava i nadmašuje stroj, jer on ne može zadovoljiti njezine libidinalne potrebe. Treći primjer je SimStim (Simulirana Stimulacija), koncept haptičkih medija koji je William Gibson opisao u svojoj knjizi Neuromancer. 06 Ta tehnologija povezuje vaš mozak i tijelo izravno s unaprijed snimljenim, potpunim osjetilnim doživljajem druge osobe. Umjesto da gledate Britney Spears na koncertu, mogli biste, na primjer, doživjeti kako je to biti ona, nalaziti se u njezinu tijelu, pjevati njezine pjesme uživo na pozornici. Mogli biste spavati s njezinim dečkom. I to kao Britney.

Sprava slična SimStim-u je SQUID (Superconducting Quantum Interference Device), prikazan u filmu Strange Days redateljice Kathryn Bigelow.07 To je sprava nalik na mrežu za kosu, koja se stavlja na glavu subjekta/korisnika. Sustav se temelji na mini-disku koji može i snimati osjetilne doživljaje korisnika i puštati ih bilo kome tko nosi napravu za reprodukciju. S pomoću SQUID tehnologije osoba ima izravan pristup neposrednim osjećajima. To je napredni model Gibsonova SimStima utoliko što se radi o reprodukciji u stvarnom vremenu. U filmu je to dio glavnog zapleta, budući da jedan od glavnih likova ubija ljude sa SQUID prijemnikom na svojoj glavi i odašiljačem na glavi žrtve. Na taj način ubojica ulazi u tijelo žrtve i može osjetiti kako ubija sebe sama, u ultimativnom i repetitivnom seksualno-samoubilačkom procesu.

Umjetnička djela koja koriste tehnologiju kako bi izazvala haptičke i dodirne doživljaje nisu uobičajena. Godine 1921. je futurist Marinetti napisao esej o “taktilizmu”, u kojemu je opisao različite vrijednosti koje je povezivao s taktilnim osjetima.08 Tim taktilnim “vokabularom” stvorio je “prvu apstraktnu sugestivnu tablicu.” Ono što je zanimljivo u vezi s tim radom je način na koji je taktilne osjete moguće prožeti simboličkim vrijednostima. Kako piše Constance Classen, to navješćuje dan kada će dodir doći na svoje, a “ruke će moći biti pametne poput mozga.”09

Djelo koje simulira učinak dodira je Telematic Dreaming Paula Sermona. Ta se instalacija temelji na videokonferencijskom sustavu u kojem sudionici leže na zasebnim ležajima koji funkcioniraju i kao ekrani, što proizvodi vizualnu iluziju da leže jedni pokraj drugih, u istom krevetu. U toj intimnoj situaciji korisnici obično (vizualno) dodiruju jedni druge i čak izjavljuju da su osjetili tuđe dodire.10 Instalacija Thecle Schiphorst Bodymaps radi na sličnom principu, budući da posjetitelj dodiruje sliku tijela koja se projicira na ploči osjetljivoj na dodir i prekrivenoj bijelim baršunom. Slika će (vizualno) reagirati na dodir. Tu gledatelj postaje sudionikom u radu kroz osjet dodira. Takve instalacije koriste dodir kako bi korisnik komunicirao s medijima. Ali kako uzvratiti korisniku dodir? Postoji nekoliko haptičkih tehnologija u kojima se dvosmjerni dodir koristi kao oruđe komunikacije. Postoje razni force-feedback sustavi kao što je Reachin Desktop, koji su proizveli Reachin Technologies: egzoskeletalne i izvanjske naprave za proizvodnju taktilnog pritiska na koži ili haptički zasloni koji simuliraju oblik i teksturu u tri dimenzije.11 U Stelarcovu performansu Ping body publika može daljinski pristupiti njegovu tijelu, gledati ga i upravljati njime preko električnog sustava mišićne stimulacije s računalnim sučeljem. Ovo je obično previše bolno da bi dolazilo u obzir za užitak, ali ne nužno. Činjenicu da užitak dolazi u mnogim oblicima i varijantama divno ilustrira projekt Painstation Volkera Morawea i Tilmana Reiffa. To subverzivno umjetničko djelo izrađeno je kao arkadna igrica u kojoj se dva igrača natječu jedan protiv drugoga, a temelji se na starijoj igrici Pong (stolni tenis). “Tijekom igre, igrači stavljaju ruke na PEU (jedinicu za izazivanje bola), koja služi kao senzor i instrument povratne veze. Mogući povratni učinci su udari vrućine, električni šok i integrirana minijaturna metlica za mućkanje. Stvorena povratna veza ovisi o procesu igre i njezin intenzitet se može povećati.”12 U tom radu doslovce se radi o užitku boli. Nešto poput “bez muke nema nauke”. Promatrao sam nekoliko korisnika kako se sretno i uz smijeh dovode kroz igru do krvarenja i vrištanja. Društveni i natjecateljski nagoni preuzimaju potpuni nadzor nad korisnicima i pretvaraju ih u ovisnike o užitku (haptičke) pobjede − ili naprosto o radosti zbog toga što se osjećaju živima.

Najuobičajenija tehnologija utemeljena na dodiru jest ona koja se služi vibrotaktilnom povratnom vezu, nešto poput vibracije u mobitelima. U djelu Mobile Feelings Christe Sommerer i Laurenta Mignonneaua dvoje ljudi komunicira putem vibrotaktilnog dodira i tjelesnih osjeta s pomoću “telefonskog” sučelja u obliku jajeta koje drže u rukama.

A opet, u svemu ovome ne radi se o hedonističkim ili orgijastičnim užicima. Prije se radi o ispipavanju mogućnosti ugode nego o njihovu iskorištavanju. A što je s umjetničkim djelima koja namjerno izazivaju tjelesne užitke u sudionika? Što je sa stvarnom estetskom ekstazom? Divljim, neobuzdanim i orgijastičnim doživljajem umjetnosti? Kako možemo namjerno i izravno proizvesti stvarni Stendhalov sindrom?

 

 

— Michel Houllebecq13

 

Seksualnost, naravno, nije samo tjelesna stimulacija. Seksualna percepcija je, kako kaže Huellebecq, također društveno-kulturna konstrukcija. No nas ovdje zanima praktični način na koji se mogu proizvesti i reproducirati tjelesni, senzomotorički osjeti. Osjeti užitka često se povezuju s kožom i njezinim brojnim funkcijama. Ona je istodobno seksualni ures i oruđe osjeta. Ona je percepcijski ulaz u fizičku stvarnost. Moji radovi koriste kožu kao međuosjetilno sučelje, koje služi kao temelj za seksualno uzbuđenje. U projektu CyberSM koristio sam seksualni dodir kao praksu estetske komunikacije koju pokreće orgazmička kreativnost. Ili barem obećano postizanje orgazma putem seksualne stimulacije. Projekt CyberSM u svoj senzorni rječnik uključuje dodir, zvuk, glas i 3D tijela kojima se može upravljati, dopuštajući ljudima koji komuniciraju u virtualnom prostoru da doista jedni druge osjete svojim tijelima.

Ovaj fizički element komunikacije ne omogućava projektu CyberSM samo da modelira međuljudsku komunikaciju, nego također stvara novi oblik složene, višeosjetilne interakcije. Tjelesni dijalog uključuje stimulaciju bradavica, anusa, penisa i vagine. U smislu užitka, seksualne osjećaje moguće je izazvati kombinacijom vizualnih podražaja i vibratora. U tome postoji određeni stupanj seksualne brutalnosti, a gurnuti vibrator u međunožje nije uvijek nužno ugodno. Ili poželjno. Ali zaigranost i višeosjetilne senzacije CyberSM-a kompenzirali su brutalnost i većina od 1000 posjetitelja koje smo promatrali dobro se zabavila za to vrijeme. Čak i bez orgazma.

Autoerotsko zadovoljstvo jedna je od tema mog projekta Erotogod. U njemu korisnik ulazi u sedam metara dugačku i pet metara visoku instalaciju od metala, ekrana i svjetla. Korisnik kleči i nosi pripijeno odijelo koje mu prekriva čitavo tijelo. Odijelo je dvosmjerno sučelje. Putem devedeset senzora ono bilježi način na koji se korisnik dodiruje i tako gradi sliku korisnikova tijela u računalu instalacije. Instalacija koristi to virtualno tijelo kako bi korisniku uzvratila dodir putem više od sto vibrotaktilnih efektora u odijelu, uranjajući korisnika u taktilni podražaj. U tematskom pogledu Erotogod je višeosjetilni prostor doživljaja, koji omogućava korisniku da interaktivno ispiše vlastite mitove stvaranja. Ti mitovi pojavljuju se kao interaktivne priče stvorene u stvarnom vremenu kroz trodimenzionalni zvuk (16 kanala), grafičke prikaze i tjelesne doživljaje.

Jedan od otvorenih ciljeva angažiranja višestrukih senzorskih kanala u projektima Erotogod bio je istražiti što se događa s doživljajem kada osjetila surađuju na nepoznate i nove načine. Projekt je sinestetički prostor doživljaja: od syn (spojen) i aesthesia (osjet), što označava transmodalno povezivanje osjetila ili spoj osjećaja.14 Sinestetička kombinacija rezultira osjetilnim iskustvom koje se doživljava kao više od zbroja ili različito od zbroja pojedinačnih komponenti. Često ga se opisuje kao neurološki fenomen, ali pitanje je može li ga se također izazvati ili potaknuti putem transosjetilnog povezivanja, poput zvuka s vidom ili dodira sa sluhom. Jedan primjer kombiniranja dodira sa sluhom je projekt e-skin Jill Scott.15 Kombiniranjem različitih nosivih sučelja koja mogu proizvesti i reagirati na dodir, kao i na zvuk, projekt e-skin pokušava povećati “jedinstvene transmodalne potencijale ljudske osjetilne percepcije”. U Erotogodu sinergetičko povezivanje podražaja ima za cilj stvoriti višeosjetilni okoliš usmjeren na djelovanje, koji će poticati sinestetičke i ugodne doživljaje. Jedan od ciljeva je i bolja i uvjerljivija percepcijska manipulacija sudionika. Sinestetika se odnosi na doživljavanje neočekivanih kombinacija. Zvuk Erotogoda temelji se na disanju koje je uživo snimljeno tijekom snošaja. Autoerotski dodiri korisnika stoga proizvode kompoziciju zvuka uživo,16 stvarajući slušni snošaj. Taktilni obrasci izraženi u odijelu redom su rekombinacije ugodnih osjećaja koje je doživjela i snimila jedna prostitutka. Korisnici ustvari ulaze u tijelo kurve.

U Artgasmu se brutalnost CyberSM-a i autoerotika Erotogoda združuju u pokušaju da se stvori istinska orgazmična umjetnost. Taj je projekt umjetničko djelo izgrađeno na čistom tjelesnom užitku. On orgazme pretvara u umjetnost. Time dovodi u pitanje naše razumijevanje umjetnosti i umjetničkog materijala. To je umjetničko-medicinski performans utemeljen na istraživanju. On medicinski manipulira muškog gledatelja/sudionika tako da ovaj doživi maksimum tjelesnog užitka, odnosno orgazam. Orgazmi se izazivaju automatski, s pomoću medicinske sprave i pod nadzorom liječnika i medicinske sestre. Uslijed živčanog podražaja muškarci će doživjeti erekciju i ejakulaciju u dvije minute. Artgasm svodi umjetnost na izvorno značenje estetike kao percepcije posredstvom osjetila (od aisthesis: pojava onoga što se samo pokazuje). Artgasm je čist, mjerljiv i vidljiv tjelesni doživljaj koji upravlja užitkom radosti. Radi se doslovno o orgazmima na pritisak dugmeta. O snu koji postaje neugodan. On nadilazi frojdovski id, stvarajući bol užitka. Pitajući kada je previše ugode upravo dovoljno. Ili upravo previše. Ili premalo.

On je neizravno kritika suvremenog umjetničkog tržišta i umjetničkog sustava, kojime upravljaju društvenopolitički mehanizmi kontrole i komercijalni interesi. Nadalje, to je komentar na biopolitiku kontrole užitka. Michel Foucault u svojoj Povijest seksualnosti sugerira kako se užitak i istina pronalaze pod vladavinom samokontrole. U društvu u kojem životom pojedinca dominira briga za sebe sama, suvišak se pretvara u opasnost. Artgasm od ugode čini kombinaciju raskola između seksualne regulacije i samodiscipline naspram liberalnog i popustljivog ponašanja. A sve se to nameće sudionicima. Projekt dovodi u pitanje nadzor nad užitkom − tako što ga čini nepodložnim kontroli. On fizički nameće užitak sudionicima i stoga automatski orgazam također predstavlja silovanje tijela − unatoč doživljenom seksualnom zadovoljenju.

Kada tijelo postane estetsko s pomoću tehnologija haptičkog hedonizma, otkrivamo novi obzor događaja: Barbarellin sindrom. Prepoznajemo ga po ekstremnim osjetima tjelesnog užitka izazvanog umjetnošću koja fizički manipulira gledatelja/korisnika/sudionika. To je, poput Artgasma, uznemirujuće iskustvo, nešto poput osjećaja svemoći17 kakav navodno imaju parafilični egzibicionisti. Malo je projekata proizvelo tako ekstremne tjelesne doživljaje kao participacijska umjetnost, ali za otvoreno polje eksperimentalnih umjetnosti ona pripada tradiciji prijestupa i demokraciji osjeta. A užitak? Kao u nekoj đavolskoj nietzscheovskoj priči, užitak se ne pronalazi niti u apolonskoj askezi niti u dionizijskoj ekstazi, nego u polju sila trenja između njih.