Više o projektu
O STOTINU RANA, PA I VIŠE
Sjedim na visokoj stolici od kroma u kazališnoj crnoj kutiji. Kroz svjetla reflektora razaznajem ljude koji stoje i gledaju. Ernst Fischer, koji također sudjeluje u performansu, ustaje i počinje nizati ugrijane kupice po mom tijelu, pokrivajući me straga, sprijeda, pokrivajući mi noge. Ima ih ukupno dvadeset i dvije. Teške su i pritišću mi kožu; staklo i tijelo. Ostavlja ih tako nekoliko minuta a zatim se vraća. Polako skida jednu po jednu, lagano mi skalpelom zarezuje površinski sloj kože, a zatim ih stavlja natrag. Promatram se dok me otvara skalpelom, a zatim i kupice koje mi sisaju krv i hrane se njome. Osjećam to; osjećam kako moje ja napušta tijelo, osjećam moje početke i svršetke dok se šire i zamagljuju. Vidim kako se kupice pune. Osjećam se izloženom, sirovom, snažno osciliram između uništenja i ushićenja. Osjećam kako se unutar mene gomila energija, počinjem se osjećati kao da je neću moći podnijeti.
Ernstova nenametljiva prisutnost još se jednom ukazuje. Dok pažljivo odlaže dvadeset i dvije kupice pazeći da ne prolije krv, ja proživljavam snažno rasterećenje napetosti i energije. Na meni su tragovi velikih okruglih ružičastih modrica i ugrušaka krvi. Uzet je otisak krvi od svakog reza i obješen na žicu poput fotografija koje se suše.
Nakon toga ljudi ne govore mnogo, osim nekolicine koja se zahvali i kaže da je bilo prekrasno. Nisam baš sigurna što to znači iako mi godi. Drago mi je što oni mogu opisati svoje iskustvo — dok ja ostajem donekle bez riječi, pomalo istraumatizirana...
To je mjesto na kojem radnja nadmašuje jezik. Stvaram te radove jer me riječi iznevjeruju, ne mogu to “pretočiti” u riječi, jednostavno to moram učiniti, ili to biti. Predstavljanje me iznevjerava jer želim napraviti rad o stvarima koje su možda nepredočive. Stoga tragam za zbiljskim, stvarnim koje nije prijevod već utjelovljenje. Trauma poprima oblik ranjavanja, vremensko-prostornog odnosa u kojem se razne mogućnosti mogu istražiti, u kojem dolazi do rasprskivanja i rasapa struktura, poništenja. Ovo uključuje, barem za mene, odlazak u nepoznato, pa je tako svaka okolnost znamenita i neponovljiva. A to je bit.
Moj je rad proizašao iz likovne umjetnosti. Koristim se performansom, a ponekad videom i instalacijom kojima razmatram tijelo kao mjesto preplitanja, rasplitanja i neprestanih permutacija niti naracije, koje prikazuju osobnost, seksualnost, društvo i politiku. Također mi je značajna materijalnost tkiva tijela, kao i posebnost upravo mog tijela. Odnose vanjskih i unutarnjih prostora tijela promatram kao kontinuum. Propusnost membrane kože opire se njezinu tumačenju kao neprohodnog kontejnera koherentnog ili fiksiranog jastva. U mom radu postoji potreba za proširivanjem granica tijela, te za negiranjem cirkulacije. Tjelesni perimetri su dovedeni u pitanje, potkopani su — i njegovi počeci i završeci — s ciljem uznemiravanja i mijenjanja našeg načina tumačenja i doživljavanja. Tijelo postaje paradigma, ali i mjesto na kojem se prijeporna pitanja dijele i lome; uzajamni utjecaj javnog i privatnog postaje izmiješan.
Izdržljivost i testiranje granica tijela oduvijek je bilo glavno mjesto u mom radu. U protekle dvije godine područje medicine bilo mi je primarno područje istraživanja. U svoja posljednja tri velika rada koristila sam na samoj sebi stare medicinske tehnike puštanja krvi kao način tjelesnog izražavanja ili artikulacije; prizivajući pojmove traume (rana) i stigme (trag) — prema otvaranju tijela — sugerirajući na taj način promjenjivost odnosno drugost. Medicinski je diskurs dugo dominirao teorijom tijela u zapadom društvu. Između ostalog, moj rad propituje tu ekskluzivnost.
Služeći se metodologijom vlastitog, iskustvenog fizičkog bića, moj je rad u mnogome orijentiran na proces, gdje performans predstavlja trenutak postojanja unutar tog okvira. Posljedice radnje iskazuju se mnogo prije — i mnogo kasnije — pojave samih gledatelja. Palimpsest sićušnih ožiljaka iz svakog pojedinog performansa u raznim fazama nestajanja vidljiv je na mome tijelu. Oni su istovremeno povijesni dokument rada i uistinu dio tog rada, oni brišu razlike između stvaranja i izvođenja.
Rad istovremeno priznaje i negira značaj tijela (posebice ženskog) i ispituje dinamiku promatranja. Publika postaje suučesnik u tome tako što se i sama uključuje u proces potvrđivanja i negiranja onoga što vidi. Budući je rad često eksplicitan i ponekad izaziva nelagodu, čini se da prvenstveno propituje a ne nudi jednoznačne odgovore. Tražeći od publike da zajedno sa mnom riskira, uspostavlja se osjećaj intimnosti kao i izravan i neposredan dijalog. Oni postaju suradnici, sukrivci od trenutka kad su odlučili biti tu. Svaki se performans doima kao neki ugovor između mene i publike oko kojeg su se obje strane u potpunosti složile.
Vizualna razmatranja mog djela teže formalnosti, ekonomičnosti i preciznosti. Njegov minimalističko — skulpturni pristup pruža obavijesti, obrazac i okvir prema kojem će se djelo prosuđivati. Izlagala sam u tradicionalnim galerijama i prostorima čija prvotna namjena nije za umjetničke izložbe, uključujući i privatne prostore, i pri tom sam proučavala kako se značenje mijenja izmjenom konteksta i načina na koji se brišu granice između javnog i privatnog. Moj se rad služi konvencijama — prepoznatljivim sustavom promatranja i posredovanja umjetnosti s nadom da radnja može raskinuti tkivo tog sustava.
Kira O’Reilly
Izvadak iz teksta izvorno objavljenog u britanskom umjetničkom magazinu AN u travnju 2001. godine.
