english
Pretraga:
Kontejner za Kontejner

Biro suvremene umjetničke prakse Kontejner od osnutka 2002. godine jedna je od najdinamičnijih i posebno autentičnih pojava na nezavisnoj hrvatskoj umjetničkoj sceni. Aktivnost Kontejnera fokusirana je na nekoliko tematskih grupa koje propituju aktualna pitanja suvremene civilizacije i kreću se od odnosa umjetnosti, znanosti i tehnologije do body arta. Riječ je o područjima koja su prije dvadeset ili trideset godina bila uglavnom divergentna, no danas hibridizacija tih fenomena sve više postaje egzistencijalna pa time i umjetnička stvarnost. Ono što je prema jednoj ne-teorijskoj interpretaciji zajedničko svim projektima Kontejnera jest upravo vrlo direktna, neuvijena usmjerenost prema “ljudskom, odveć ljudskom”: prema transgresijama društvenih normi, prema strastima i strahovima, strojevima i kibernetskim mehanizmima, prema opsesiji putenim užicima i granicama koje priječe da se oni dostignu. U “Kontejnerovu univerzumu” zastarjele ili sofisticirane tehnologije stapaju se u asemblaže s psihičkim i fizičkim dinamikama, a znanost i umjetnost dio su istraživačkoga, nekonformističkog svjetonazora. Neobični autori s kojima Kontejner radi – konstruktori masturbacije, akrobati mazohizma, znanstvenici «postčovječnosti» –protagonisti su jednoga ekscentričnog svijeta napučenog fizičkom i psihičkom boli, intelektualnom znatiželjom, humorom, potragom za emocijama, vjerom u nemoguću budućnost. Sve su to stanja i situacije od kojih je na više ili manje prikriven način satkana “normalna” ili “normirana” ljudska egzistencija, a Kontejner producira upravo one radove koji razotkrivaju ili do ekstrema dovode teme o kojima se uobičava razmišljati ili govoriti uvijeno, paušalno ili se pak pred njima zatvaraju oči.
Radovima ili akcijama koje producira Kontejner nije uvijek lako pristupiti, pogotovo ako imate slabe živce i osjetljiv želudac, tj. ako vas je dobar odgoj učinio “kulturnima”. Ponekad je potrebna određena “psihička priprema”, a svaka informacija je dragocjena. U tom slučaju pomaže popratni tiskani materijal.
Ruta prati aktivnosti Kontejnera od samih početaka. Olga Majcen Linn i Sunčica Ostoić su prilikom pokretanja Kontejnera imale razmjerno jasnu kustosku koncepciju, ne samo u smislu samog područja interesa, nego i u namjeri promicanja i teorije i prakse. Već prilikom prvog Kontejnerova projekta K-001 grafički sustav je već bio postavljen i prilagođen očekivanju da će djelovanje Kontejnera biti sustavno i dugoročno te da će se odvijati u nekoliko paralelnih programa koji objedinjuju umjetničke događaje i projekte. Svaki projekt je kodiran rednim brojem događanja i prezentiran na B2 formatu, čija je jedna strana čisti plakat, a druga donosi prikaz događanja. Puni format se presavija u deplijan na čijem je rubu predviđen prostor za bušenje i slaganje u fascikl koji s vremenom prerasta u katalog/dokumentaciju Kontejnera.
S obzirom na specifičnost i različitost radova kojima se Kontejner bavi, bilo je važno izbjeći pretjeranu eksplicitnost u njihovoj grafičkoj prezentaciji, kao što je bilo poželjno da i sam dizajnerski jezik ne bude stiliziran na takav način da doslovno sugerira radikalnost, eksperimentalnost ili «znanstvenost». Ruta je zajedno s Majcen Linn i Ostoić uspješno izbjegao te klopke i na sadržajnom i na grafičkom planu.
Ruta za plakatnu stranu deplijana uglavnom koristi kadriranu fotografiju ili kolaž fotografija preuzetih iz samog rada koji postaju noseći vizual pojedinog događanja. Svi deplijani tiskani su iz dvije spot boje čime neobični, ekscentrični ili uznemirujući motivi zadržavaju značenje, ali su «prigušeniji», djeluju kao sofisticirani izdanak xerox-estetike ili sitotisak. Spot boje su intenzivnije i jače saturirane od CMYK tiska, a Ruti omogućuju da slobodno koristi velike plohe kao podlogu za tekst. Već taj koloristički intenzitet i zanimljive kombinacije dviju boja bitno doprinose vizualnom identitetu deplijana. Strana deplijana sa sadržajem je određena promišljenom uredničkom koncepcijom i karakterom teksta. Kustoska interpretacija je sažeta i precizna, prezentirane su najvažnije informacije o radu i autoru, a govor u prvom licu koji se učestalo pojavljuje daje autorima priliku da sami artikuliraju svoje stavove i namjere. U duhu viđenja dizajnera kao posredovatelja sadržaja, Ruti ta raznorodnost sadržaja služi kao polazište za oblikovanje jer na raspolaganju ima dovoljan broj elemenata za razvoj svojega prepoznatljivog «novinskog» prijeloma. Grafičke plohe/stranice pregledno i sustavno organizirane ali ne i krute, širine kolumni i blokovi teksta u različitim rezovima formiraju razmjerno dinamične situacije, a iskazuju i tipografski senzibilitet gdje se kompozicija ostvaruje i «bojom teksta». S obje strane deplijana pojavljuje se identična “sastavnica” s osnovnim informacijama i naslovom projekta ili imenom autora, koja dobro funkcionira i u formi plakata i u formi naslova priloga. Dvojezičnost je riješena odvojenim, nasuprotno postavljenim blokovima zarotiranim za 180 stupnjeva. Na taj način se “redundantni” sadržaj drugog jezika unutar fascikla pojavljuje kao obrnuti tekst i automatski se preskače.
Specifični «štih» deplijana i njihovo kontekstualiziranje u suvremenost doprinio je odabir fontova. Primarni neserifni humanistički font je TAZ nizozemskog autora Lucasa de Groota, oblikovan za novine i s velikim brojem rezova, što je za Rutin senzibilitet nužno. Također, taj izbor je važan kao veza između propulzivne suvremene nizozemske scene i Hrvatske i osvježenje lokalne tipografske kulture. «Sastavnica» je pak složena u zanimljivom Gridnik fontu Wima Crouwela koji je izvorno trebao biti apliciran na Olivettijeve pisaće mašine i karakterizira ga «uglatost» koja se dobro uklopila u info-blok. Zajedno s tipografskim repertoarom, Ruta kontrolirano koristi i jednostavna «grafička pomoćna sredstva» - crtkane linije i druge elemente poput kvadrata na počecima blokova tekstova koji sugeriraju primarno funkcionalističku narav deplijana, ali u osnovi su dekorativni. Nakon K-022 projekta, Ruta TAZ zamjenjuje sa serifnom Portom Nikole Djureka radi potrebe osvježivanja grafičkog jezika, ali i, kako sam ističe, iz «patriotskih razloga».
Uz kontinuiranu seriju pojedinačnih događanja, Kontejner organizira i tri festivala izraslih iz programa: Touch Me, Device_art i Ekstravagantna tijela. Festivali se izmjenjuju u godišnjem ritmu, a plakati i vizualni identiteti mijenjaju se u ovisnosti o samom karakteru festivala. Dok za deplijane Ruta kao vodeći vizual postavlja motiv preuzet iz rada, za festivala nastoji uspostaviti ilustrativniji odnos prema temi. Vizualni identitet Touch Me – Feel better! festivala iz 2008. je tipografsko rješenje plakatom čija estetika sugerira hedonističku pop-kulturu, a plakat za Ekstravagantna tijela iz 2007. prikazao je jednog od organizatora festivala, inače niskog rasta, u prirodnoj veličini i u specifičnim pozama (detaljnije elaboriranim u katalogu) koje ljudsko tijelo uobičajenih proporcija i prosječne gibljivosti nije sposobno zauzeti. Dakle, u rješenjima za festivale praktički ne postoji nikakva vizualna poveznica osim standardne numeracije/oznake Kontejnerova projekta K-0xx i logotipa, a katalozi su tipografski ujednačeno i nepretenciozno tretirani pri čemu je svaki od festivala kodiran svojom bojom (C/M/Y).
 
Kao i u većini drugih radova, Ruta i u primjeru Kontejnera izbjegava naglašeniju ekspresivnost ili se zadržava na bitnom. Vizualni identitet Kontejnera je rezultanta niza jednostavnih i logičnih odluka i zanatske pismenosti, a Ruta običava reći da je rješenje namjerno «korporativno» što treba čitati kao «dobro razrađen i logičan sustav», kao «kontejner za Kontejner». Stječe se dojam da Ruta zauzima određenu distancu od sadržaja jer se kreće unutar unaprijed postavljenog sustava, a najvažnija dizajnerska odluka je traženje odgovarajućih parova boja koje će najbolje odgovarati fotografijama. S druge strane, egzaktan, razmjerno neutralan, ali i posvećen pristup dobro funkcionira kao označitelj Kontejnerova projekta, a heterogeni sadržaji koji se posreduju dolaze do izražaja kao pojedinačni, samostalni događaji. U vizualni identitetu Kontejnera postignuta je kvalitetna ravnoteža između sadržaja i dizajna: dovoljno su daleko da niti jedna od tih strana ne proguta drugu, a opet dovoljno blizu da se produktivno podupiru. Čini se da je Rutin dizajn odigrao posebno konstruktivnu ulogu upravo po pitanju sistematizacije i organizacije raznorodnih programa Kontejnera. Dizajn se ovdje ne prilagođava ili ne podilazi motivima kao što ih ne koristi kao povod za stilsku vježbu, nego obavlja svoju komunikacijsku funkciju, a opet je dovoljno autentičan da bude prepoznatljiv. Kontejnerovi projekti su ionako toliko specifični da im nije potrebna neka dizajnerska «kulturna pregradnja».
 
Maroje Mrduljaš