Grupna izložba
IzložbaNintendo vs. Končar & Gorenje
20.10.2009. - 27.10.2009.
Dvorana Jedinstvo Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, Galerija Nano, Klub Močvara
Končar
Ako izdvojimo osnovne karakteristike hrvatskog device arta, kao prvu najočigledniju razliku u odnosu na japanski Device Art koji je high tech i u smislu tehnologija i dizajna, domaći radovi najčešće nastaju na temelju low tech materijala i tehnologija, pa je takav i njihov dizajn. Koncept odnosno sadržaj je izuzetno bitan za domaće radove, i iako često proizlazi iz naprave, gotovo uvijek nadilazi tehnološki aspekt rada.
Za razliku od prethodne dvije karakteristike koje suprotstavljaju japanski i hrvatski device art, treća karakteristika ih povezuje. Naime na domaćim device art izložbama često dominira apsurdistički (nonsense) ton, a nonsense filozofija je izuzetno bitan element rada Maywa Denki.
Nonsense strojevi kroz izložbe domaćih umjetnika, dobivaju sasvim novu dimenziju besmisla. Tako je na Device_artu 2.006., Ivan Fijolić izradio motoriziranu prostetičku nogu koja je, odbačena od vlasnika, ponavljala jedan te isti batrgajući pokret u besmislenom pokušaju bijega, a na prvoj izložbi Device_arta 2004. Silvio Vujičić napravio je interaktivne hlače koje su se centimetar po centimetar spuštale po ubacivanju kovanice od pet kuna. Rad se zvao privatni / javni striptiz i zamišljen je da se izvodi u javnim prostorima, poput tramvaja.
Ove je godine Margareta Lekić izradila seriju radova Iz ladice koji se kao i ostali nabrojani radovi više naslanjaju na luckastu, apsurdističku i duhovitu estetiku Fluxusa i domaće Gorgone, nego na tradiciju tehnološki utemeljene umjetnosti. Njen je električni Bradostvaratelj napravljen od dvadesetak olovaka i predstavlja doslovnu realizaciju svog imena. Mehanizmi ugrađeni u pojedina od tih djela nisu naročito inovativni, a ideja samog rada krije se izvan njega, kao što primjerice mehanizam „metamehaničkih“ skulptura umjetnika francuskog novog realizma Jean Tinguelya nije toliko bitan koliko je za njegov rad StudyforanEndoftheWorldNo. 2 bitna dadaistička tradicija i satirična kritika besmislene prekomjerne produkcije uznapredovalog industrijskog društva. U tom smislu nema usporedbe sa sofisticiranim robotičkim instrumentima Maywe Denkija i svim drugim njegovim nonsense strojevima.
Odnos prema tehnologiji Edite Matan optimističan je i pun nade jer ona očekuje da će upravo tehnologija riješiti probleme koje čovjek ne može – one emotivne, no taj je odnos i humorističan, jer sama izvedba rada jasno daje do znanja da je njen pokušaj - uzaludan. Vječna tematika Edite Matan je ljubavna i ona u svim svojim zamislima nastoji upotrijebiti matematiku da bi razriješila neke emotivne dileme. Zanimljivo je da ponekad te utopističke fantazije o tehnologiji i uspijevaju, pa tako facebook i twitter uspješno održavaju prijateljstva barem na virtualnoj razini, dok Iskrica i slični portali doista omogućuju pronalaženje partnera. Edita Matan pokušava realizirati svoju verziju tehnološki utemeljene društvene igre na malo toplijoj razini, 1:1. Tako pomoću svojih čudesnih low tech rukavica koje se nose u dvoje, skenira osobnosti njihovih nositelja na temelju otkucaja srca, topline dlana, znojenja i slično, stvarajući na kraju uparene šetnje izložbom, cjelokupnu sliku mogućeg odnosa dvaju potpuno nezavisnih posjetitelja izložbe.
Još uvijek atraktivna promišljanja iz kasnih šezdesetih godina, zasluženu su povijesnu prezentaciju dobila nedavno u ZKM-u u Karlsruheu gdje su predstavljena djela primjerice Aleksandra Srneca, Ivan Picelja, Vjenceslava Rihtera, Kolomana Novaka, Vladimira Bonačića...i mnogih drugih svjetskih umjetnika. Riječ je naravno o Novim tendencijama, pokretu koji je već 1968. godine (u sklopu 4. novih tendencija) odlučio „prihvatiti kompjutor kao sredstvo vizualnog izražavanja kako bi potvrdile svoja avangardna nastojanja i sudjelovale u definiranju one tehnologije za koju se s pravom tvrdilo da će odrediti budućnost civilizacije“ (Darko Fritz). Na tragu svjetlosnih instalacija (poput onih Aleksandra Srneca) ili matematičkih istraživanja potom primijenjenih na vizualno djelo (poput onih Vladimira Bonačića) djeluje i Ivana Franke. Iako se ta umjetnica već dugo bavi svjetlom u svojim radovima, jako je bitno naglasiti da je to svjetlo uvijek u relaciji s ljudskim tijelom i nekim osnovnim osjećajem orijentacije u prostoru i vremenu. Sprava koju je izradila za Device art treba tjelesno uznemiriti čovjeka poremetivši mu osjećaj ravnoteže.
Sam glas je u međuodnosu pojedinca i socijalnog prostora uvijek objekt u kojeg se upisuje neka politika, ustvrdio je Mladen Dolar u svojoj knjizi His Master's Voice. Martina Mezak, se u svojoj instalaciji bavi glasom i njegovim fizičkim karakteristikama, no u kombinaciji sa svjetlom. Kao i dosadašnje njene radove i ovaj karakterizira snažna interaktivnost. I dok je u instalaciji Nebo, posjetitelj iz ležećeg stava iskazivao kapacitet pluća pri napuhavanju video oblaka, u instalaciji Logos može isprobati svoj glas u odnosu na svjetlo.
Unatoč konceptualnoj usmjerenosti hrvatskog device arta kao i arta općenito imamo i nekolicinu tehnološki orijentiranih radova, koje uostalom i nisu izveli izdanci zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Dubravko Kuhta, ne bez razloga zvan Tesla, prati nas od početka i na prvom se Device artu istaknuo svojim strojem umjetnikom, koji je neumorno proizvodio djela akcijske apstrakcije. Ove je godine kombinirao maketarstvo s tri motora upravljana generatorom kao što on to zove „slučajnih interferencija“ baveći se kombinatorikom i vjerojatnošću kroz simulaciju.
Začetnik Kontejnerovog laboratorija Uradi sam, koji je kroz taj projekt osmislio ideju davanja znanstvene i tehničke potpore umjetnicima, jedini elektrotehničar u ekipi povjesničara umjetnosti, Tomislav Pokrajčić, odlučio se ove godine sudjelovati na izložbi vlastitim autorskim projektom. Svojim je sudjelovanjem postao autor jedinog eksplicitno političkog rada na ovoj izložbi. Njegova interaktivna instalacija se na humorističan način bavi lokalnom situacijom. Posjetitelj predstavlja hrvatski narod, a predmet s kojim se suočava predstavlja vlast, a interaktivnost vrlo brzo počinje pokazivati pogrešku - onu istu koja se događa kod komunikacije naroda i vlasti u stvarnom životu.
Budući da su upravo Amerikanci uz Japance prvaci u device artu, ove ćemo godine pokazati i radove dvojice američkih umjetnika s rezidencijom u Zagrebu. Daniel Brickmann je svoj rad tehnikom mimikrije uklopio u hrvatsku priču device arta, koristeći za svoju low tech napravu materijale nađene na Hreliću, lokalnom buvljaku i radeći apsurdistički stroj čija funkcija možda i nije nasmijati posjetitelja, ali to uspješno čini. Posrijedi je golemi stroj koji jednostavno, pomoću motora, animira dvije sličice planeta Urana. Drugi američki rad je onaj Williama Linna i referira se na vječnu temu nostalgičara ranih video igara – Pong. Verzija ponga koju je on osmislio koketira s Wii2 Nintendo tehnologijom te omogućava posjetitelju izložbe da se rekreira i izmori kao da igra stvarni tenis.
Gorenje
Rezultat dugogodišnje kustoske suradnje na projektu device arta s kustosicom Sandrom Sajovic iz ljubljanske Galerije Kapelica, je i ovogodišnji izbor male slovenske reprezentacije. Iako zajedno radimo već treće Device_art trijenale, slovenski se radovi razlikuju od hrvatskih kao i u prvoj sezoni. Prije svega treba reći da umjetnici koje mi redovno prezentiramo, redovno i rade tehnološki utemeljene radove, dok se kod hrvatskih umjetnika tek sporadično događaju 'izleti' u taj sektor.
U tom su smislu slovenski radovi, tehnološki gledano, većinom zanimljiviji i bliskiji europskoj tradiciji umjetnosti u križanju s tehnologijama.
U duhu ovog teksta, predstavljanje slovenske reprezentacije moramo započeti radom koji je nastao u Japanu. Origami Space Race je utopistički ekološki projekt Saše Sedlačeka nastao na Iamasu, a izaziva japanske znanstvenike iz JAXA-e (japanske svemirske agencije) da promisle alternativne načine istraživanja svemira koji ga ne zagađuju. Poruka ovog rada jest da svemir ne samo da mora biti mjesto tehnološke inovacije, već i novih globalnih etičkih standarda, koji se protive kapitalističkom poimanju vlasništva.
I Sašo Sedlaček i Miha Ciglar i Borut Savski već su bili gosti Device_art projekta u Zagrebu i onog u San Franciscu. I dok je Sedlaček zabavljen, kao i u svom robotu – prosjaku socijološkom dimenzijom tehnološke priče s posebnim naglaskom na pravdu i etiku, Miha Ciglar zanima se, također kao i u dosadašnjim radovima – zvukom i u sklopu izložbe izvodi device art performans. Borut Savski, kojeg zagrebačka publika poznaje prvenstveno po zvučnim radovima, ovaj puta razvija bazičnu autonomnu strukturu – organičkog robota sastavljenog od savijene plastike. Janez Janša (jedan od četrvorice Janeza Janši iz Slovenije) po prvi puta se predstavlja na Device_artu sa svojim projektomBrainloop. Na žalost njegovu interaktivnu performativnu platformu, koja omogućuje čovjeku da upravlja strojem putem mozga, predstavit ćemo samo u vidu video dokumentacije, jer je oprema za taj rad u Beču i nedostupna u vrijeme izložbe.
Robertina Šebjanič i Luka Frelih
u svojoj se zajedničkoj interaktivnoj instalaciji bave simulacijom određenog eko sustava. Njihova instalacija, pritom posjetitelja ne stavlja u glavnu ulogu unutar sustava, već on predstavlja samo jedan od 'života' unutar određene biosfere u kojoj egzistiraju simulirani mikroorganizmi i slično. Na taj način ovaj umjetnički par izoštrava pogled na ono što u stvarnosti uopće ne zapažamo, a bez čega bi i naš život bio nemoguć, te upozorava na one prave biološke relacije.
West end East and East and West
Po riječima dr. Hirooa Iwate karakteristike koje smo ranije naveli koje obilježavaju japanski device art nisu uobičajene za 'zapadnjačku' umjetnost te je upravo radi toga taj pravac privukao svjetsku pozornost. Japanskoj 'autohtonosti' definitivno pridonosi i razvijenost tehnologije, postojanje te vrste industrije koja je toliko razvijena da izvozi svoje proizvode po čitavom svijetu te činjenica da razne industrije podupiru i tehnološki i novčano umjetnike u izradi, primjerice robota. Budući da na našim prostorima nema te podrške i u tom smislu kulturološki gledano mi osjećamo Japan jednako kao i Ameriku – kao zapad. No, uza sve razlike koje smo nabrojali, a u koje možemo uključiti i one konceptualne i one tehnološke, pa čak i to na koju se umjetničku tradiciju naslanjaju koji radovi, možemo reći da postoji i sličnost, a ona se tiče pomaknutog, ludičkog elementa radova. Deleuze kaže da ljudi imaju šarm samo kroz svoje ludilo (folie). Ono što je šarmantno kod nekog je ona strana koja ih pokazuje pomalo neuravnoteženima (où ils perdent un peu les pédales). To isto možemo primijeniti na umjetnička djela prikazana na izložbi, kako japanska tako i hrvatska i upravo je to ključ koji povezuje ovu izložbu u cjelinu. Upravo je ludilo izvor šarma robotičke pjevačice Maywe Denkija, ponovno znojavog Ponga Williama Linna, kao i pijane kuglice Dubravka Kuhte Tesle.
KONTEJNER
