Izveden na otvorenju umjetničine samostalne izložbe u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti (1976.) te kasnije u Galeriji Tommaseo u Trstu (1977.), Otvorenje je prvi performans Sanje Iveković te, u lokalnom kontekstu, jedan od najranijih performansa koji tematiziraju tijelo umjetnika. On je eksplicitna definicija umjetnika kao otjelovljenog (ženskog) subjekta, koji ne samo što predstavlja svoju umjetnost kao intelektualnu/estetsku praksu prikazanu na zidovima galerije već čije je tijelo, subjektivnost, osjećaji, ili doslovno „meso“, nerazdvojivo od njenog djela. Umjetnica je izložila sebe u galerijskom prostoru, gdje je dočekala svakog posjetitelja koji je ušao u galeriju s ljepljivom trakom koja joj je prekrivala usta i koja je otklanjala mogućnost svake verbalne/intelektualne komunikacije, i sa stetoskopom koji je povezivao njezino tijelo sa zvučnicima kroz koje su se čuli otkucaji srca. Kontakt sa svakim posjetiteljem bio je fotografiran te kasnije izložen zajedno s pripadajućom snimkom otkucaja srca.