Duše udišu mirise u Hadu. (01)

Bez mnogo etimoloških zahvata Laing izravno kazuje što je psihijatrija. Riječ je skovana, priča Laing u knjizi sjećanja Wisdom, Madness and Folly (02) da bi označila “instituciju discipline” unutar medicine, a etimološki znači “psihološko liječenje u smislu znanosti i umjetnosti liječenja psihe, uma, duše, osobe.” Nije otkrivajuće tumačenje, riječ psihijatrija jasno nosi značenje, no podsjećanje nam jasnije iskazuje odabir Laingova tumačenja psihijatrije. Jer riječ je o tome − o instituciji discipline, a potom slijedi simpatično nejasno... “psihe, uma, duše osobe”... sramežljivo spominjanje duše...

U Pečjakovu dramatiziranom udžbeniku Stvaranje psihologije stoji...
“Profesor: Riječ duša je zaista najrjeđa od svih riječi što je nalazimo u psihološkoj literaturi. Od nekadašnje znanosti o duši ostao je samo naziv psihologija.” (03)
Sada nije važna razlika između psihijatrije i psihologije, i različitost djelovanja... no...
Ništa ne znam reći o duši. Psihi.
Teško je čak i priču prepričati.
Kćer jednog kralja i kraljice, iz nekog grada, bijaše takve ljepote... kakve ljepote? neizrecive? zapanjujuće?... čovjekovu jeziku nedostupne za iskaz. Ljudi su je tek nijemo promatrali puni štovanja kao da božicu Veneru vide i pričalo se “kako je to boginja koju je rodila dubina sinjega mora a odnjihala je rosa pjenastih valova” (04)... ali Psiha, jer to joj je ime, kao smrtna djevojka kojoj ljudi odaju božanske počasti, izaziva Venerinu srdžbu. Ljudi joj se dive, ali biće nije za njih, i Psiha “sjedi doma osamljena i neudata, oplakuje svoju samoću i napuštenost, i mrzi svoju ljepotu premda se svima dopadala.” (05)  To dopadanje dalje izaziva ljutnju Venerinu, i Psiha nesreću, da mir stekne, sama zove, da bi upravo Venerinom ljutnjom, koja u želji za osvetom skreće pozornost svome sinu Amoru na Psihu, postala u igri bogova i sudbe besmrtna i voljena... “Psiho budi besmrtna i nek se Amor nigda ne odvoji od tvoga zagrljaja, nego da vam brak traje dovijeka!” (06)

Ne iskazuje li se ipak duša svojim imenom, jezikom topline osjećaja, pjesme, ludila? Koliko ogledala postoji u kojima se ogleda psiha čovjeka u stradanjima Psihe, ili je to uvijek nanovo jedno te isto tek umorom odmaknuto, te odsutni zakoračujemo u prazninu. I pridajući značenje riječima odmičemo se lako, ustuknuvši pred nevidljivim, tek etimološki opipljivim što sebe zna oduvijek. Što znamo oduvijek s toliko snage unutrašnjeg znanja da smo se u trenutku autonomnosti znanja postidjeli unutrašnjosti jer satkani smo od tako finog tkanja da je bilo lako da sami sebe ranimo. Ustrajno. Vidljivo je značajno ali ipak brinemo za dušu priznajući to još iz navike tek riječju.
Psihijatrija: psihe − duša, iatreia − liječenje.
Briga su i usputne notice što danomice izlaze u dnevnom tisku − ovdje praćene u jednom kraćem razdoblju od oko dvije godine, u samo jednim novinama − Vjesniku. Uz političke i druge manje važne vijesti, upliću se kao agencijska vijest, ili kao novost iz medicine, naznačujući ton kolora naše civilizacije, utku, ili udaraju takt u trenutku kad nam se čini da ga zaboravljamo.
Vijesti: Nairobi (Tanjug) Porast samoubojstava; New York (UPI) Studija o samoubojicama (Direktor njuroške bolnice koja se nalazi uz bruklinski most napisao je studiju o šansama da samoubojice koji s njega skaču − prežive); Duševne bolesti mladih osoba; Novo u liječenju depresije (o kognitivnoj terapiji vašingtonskog psihijatra Georga Murphyja); Los Angeles (UPI) Najdepresivniji (Likovni umjetnici i književnici 35 puta češće nego obični ljudi traže liječničku pomoć zbog ozbiljnih poremećaja u ponašanju, zaključio je američki profesor psihijatrije Kay Jamison); Washington (UPI) Problem mentalnih bolesnika (o problemu otpuštenih dugo hospitaliziranih bolesnika iz državnih bolnica i njihovom prilagođavanju okolini); Washington (UPI) Depresija (Nova istraživanja govore u prilog teoriji da je depresija povezana s neuobičajeno visokom razinom moždanih proteina − saopćili su istraživači medicinskog centra Sveučilišta Duke u SAD); Tvar odgovorna za nasljeđivanje duševnih bolesti (Kalifornijski genetičar D. Komings uvjeren je da je pronašao biološku tvar odgovornu za nasljeđivanje nekih duševnih bolesti i posebice manijakalno depresivne psihoze. Riječ je o promjeni ili mutaciji posebne bjelančevine živčanog tkiva, što je pronađena u mozgu samoubojica i osoba koje su bolovale od psihoza i kroničnog alkoholizma; Depresija u rangu infarkta (podatak: Danska − 26 od tisuću stanovnika pati od depresivne neuroze); Montreal − Depresija i elektricitet (kanadski psiholog dr Bill Iacono utvrdio je da osobe koje pate od depresije loše prenose električnu struju); Žene ugroženije (Tanjug); Pariz − Osobe oboljele od manijakalno depresivne psihoze imaju u stanicama kože abnormalno visok postotak receptora acetilkolina, zaključila je grupa američkih istraživača s Nacionalnog instituta za duševno zdravlje. Oni su utvrdili i to, da žene, u prosjeku imaju veći broj tih receptora nego muškarci te su stoga ugroženije od njih; Zürich − Samoubojstva djece (broj samoubojstava djece i omladine u Švicarskoj neprekidno raste); 13. VI.1984., Atlanta (UPI) Epidemija depresije (Američki stručnjaci tvrde da će uskoro svaki deseti Amerikanac oboljeti od teškog oblika depresije, toliko teškog da će ostatak života morati provesti pod medicinskim nadzorom); Pun mjesec potiče samoubojstva (Indijski znanstvenik Čandešvar Takur sa suradnicima ustvrdio je da je učestalost samubojstva otrovom znatno veća u noćima punog mjeseca, nego u ostalim noćima istog razdoblja); (svibanj 1986.); Ubili su ih drugi... s podnaslovom “Zašto u nekim područjima SR Hrvatske ljudi češće dižu ruku na sebe?”; Ne gubimo hrabrost za život... (Naše zdravlje br. 3 − 4/85.)
Ako je sve to vezano uz psihijatriju i stanje naše duše onda uistinu... ne gubimo hrabrost za život... Jer kako nas upozorava Lacan naše je Ja oblikovano u “dijalektičkom ćorsokaku” duše koja ne prepoznaje razlog svoga postojanja u neredu koji otkriva u svijetu. (07)
Uopće što je to s našom dušom...

Navodno je Ferekid (08) prvi tumačio svojim slušateljima da je ljudska duša besmrtna, da je ona život tijela i da jedan duh dolazi u nas iz neba, a za drugi je vjerovao da je stečen zemaljskim sjemenjem. Ona liči, kaže nam Platon “na sraslu snagu krilate zapruge i uzodrže.” (09) “Besmrtan je koliko neuništiv. Duša je, dakle, neuništiva. Ona je u Hadu.” (10)
Nekako u besmrtnost duše filozofija nije u početku sumnjala, ipak Sokratu je suđeno...
“Ja i ne radim ništa drugo nego hodam od čovjeka do čovjeka i savjetujem mladiće i starce da se iznad svega valja više brinuti ne za tijelo ni za blago, nego za dušu da bi bila što bolja...” (11)
Da bi nam za nekih petnaest stoljeća rekao Erazmo da većina čak i ne vjeruje da duša uopće postoji jer je ne vide očima. (12)  A Descartes pričao o maloj žlijezdi u kojoj duša djeluje posebnije. (13)  Pa La Mettrie: “Duša je dakle, prazna riječ, o kojoj ne postoji pojam i kojoj ne treba dobar duh da se služi drukčije, nego kao nazivom onoga dijela koji u nama misli...” (14)  Te nedavno Laing, sasvim nam je jasno prepričao − mnogi su ljudi vjerovali da je sjedište duše negdje u mozgu, no ne ugledavši je pri njegovim učestalim otvaranjima, većina ljudi u dušu i ne vjeruje. (15)
Ipak teško je ne vjerovati, sasvim ne vjerovati, ne sumnjajući ne vjerovati u dušu, ili ne vjerovati uopće, zanijekati je...Lakše je osjećati stalnu nelagodnost zbog neznanja...
I tako se dušom bavila filozofija (teološka je zavrzlama druga priča)... No kako bi nas uputio Denis de Rougemont svojim krasnim načinom, neophodno je suglasiti se oko riječi duša. (16) De Rougemont nalazi potrebnim da to bude u značenju Gidea i Nietzschea... Neophodno jest, no povijest našeg mišljenja teško da potvrđuje tu mogućnost, i ponovo umor − čemu o tome uopće govoriti.
Kad više nitko ne zna što bi s dušom, rodi se znanost (ponovo posebno pitanje) koja se određuje njenim imenom, ni ne znajući što bi s tim. U vlastitu brigu vjerujući nasta briga za dušu. Kad i kao svaka briga postane autonomna, neprava, u brižnosti odmaknuta od sebe, kao zapravo i u narcisoidnosti, nastaje mjesto za brigu za tom samosvojnom brižljivošću. U nekom trenutku potrebe brige za dušu, da bi ubrzo postala briga za tijelo u instituciji, institucija.
Mnogo se govorilo o tome. Foucault je samo jedan primjer.
Zastrašuje pomisao da je u jednom vremenu nastala potreba brige za dušu.
Jung: “Značajno je da se psihologu − liječniku (koliko ja znam) češće obraćaju Židovi i protestanti nego katolici. To treba i očekivati, jer se katolička crkva još uvijek osjeća odgovornom za cura animarum (briga za dobro duše). A u ovom je znanstvenom dobu psihijatar pogodan za pitanja što su nekoć pripadala u djelokrug teologa.” (17)

Duša je tako zaboravljena da se Bruno Bettelheim osjetio ponukanim napisati knjigu Freud and Man's Soul koja je objavljena 1982. godine. Osnovna je tema knjige iskrivljeni prijevod Freuda na engleski jezik, prilikom čega se zbog opredjeljenja za znanstvenu terminologiju izgubila toplina Freudove misli te je tako njemačka riječ za dušu die Seele, engleski soul, prevođena na engleski kao mind (um, duh) ili čak intellect. (18) Betelheim osobitu pažnju ukazuje Freudovoj kovanici − psihoanaliza, te ističe važnost prvog dijela. Navodi Freudov esej iz 1913. godine “Das Motiv der Kästchenwahl”, te priču o Psihi kao onu od osobita značenja i privlačnosti za Freuda − Psiha mora zaći u podzemlje i iznijeti nešto što joj donosi apoteozu − nalik Freudovu postupku.
Freud, kazuje Bettelheim, na različitim mjestima govori o ustrojstvu duše i organizaciji duše (die Struktur des seelischen Apparats i die seelische Organisation), što je na engleski gotovo uvijek prevođeno kao mental apparatus ili mental organization. A takve zamjene osobito zavaravaju jer, smatra Bettelheim, riječi Seele i seelisch već ionako imaju spiritualnije značenje no što je ima riječ soul u svakidašnjem američkom engleskom, a “ideja duše sadrži mnogo od onog što svjesno ne znamo”. (19) Ističe da Freud ne daje preciznu definiciju izraza duša, te da pretpostavlja da ga je odabrao zbog neodređenosti i emocionalne rezonance pa dvojbenost govori i o dvojbenosti same psihe koja odražava raznolike razine svijesti. U Freuda se ne radi o religijskom fenomenu nego, napominje Bettelheim, psihološkom pojmu, metafori. “Pod 'dušom' ili 'psihom' Freud misli na ono što je najvrednije u čovjeku dok je živ.” (20)
I ta se duša razboljela. Negdje smo u nekom razdoblju poludjeli kao što smo u nekim razdobljima sasvim nejasno odjednom imali kugu, gubu, boginje, rak, aids... Primjetili smo bolest. I tada kao da smo poludjeli na toliko različitih načina, da “bolesnici” pripadaju svim granama medicine.

“73. Xenoph, Memor, IV 7, 6 ss. (6) A općenito je (Sokrat) odvraćao od nakane da se počne umovati o nebeskim pojavama kako pojedine od njih bog uređuje...A reče da bi onaj koji o tome razmišlja mogao doći u opasnost da poludi jednako kao što je poludio Anaksagora koji se jako uzoholio zbog toga što je tumačio uredbe bogova.” (21)
“Iz razgovora Hipokrata i Demokrita: (Hipokrat): ‘Reci mi što sada pišeš?’ ... ‘o mahnitosti’, odgovorio je (sc. Demokrit) ... (16) ‘A što pišeš o mahnitosti?’ ‘Što drugo nego što ona jest, kako spopada ljude i na koji bi se način mogla primiriti. Sve ove životinje koje vidiš’, reče, ‘ne seciram što mrzim djela božja, već zato što istražujem prirodu i položaj žuči. Znaš da je uglavnom ona, kad pređe mjeru, uzrok ljudskog ludila...’” (22)
“98. CAELIUS AUREL. Morb. Chrom. I 5 p. 25 Jamačno (mahnitost). (Furor) (lat.) Povodeći se za Empedoklom, tvrde da jedan njezin vid nastaje zbog čišćenja duše a jedan zbog nekog duševnog rastrojstva koje je izazvao neki uzrok u tijelu ili neka neuravnoteženost, a o toj mahnitosti sada kanimo pisati: nju Grci nazivaju manijom jer izaziva veliku tjeskobu.” (23)
“5 (1) Isto govore i oni koji su sišli s uma i razboriti i mudri i neuki. (2) Najprije imenuju isto, zemlju, čovjeka, konja, vatru i sve ostalo. I čine isto, sjede, jedu, piju, leže i tako isto (čine) ostale (stvari)... Dakle, ako čine isto, mudri luduju, ludi su mudri i sve je pobrkano...” (24)
A ipak vidimo, ukazuje nam Erazmo, da takvi ljudi, ludi, proriču budućnost, poznaju jezike i posjeduju znanja što ih nikad nisu učili, i općenito, imaju nešto božansko u sebi. (25)
I zatim, zgodni su ti povijesni obrati − kao što se u jednom vremenu duševno oboljelu osobu proglašavalo vješticom, danas se nekog tko je uvjeren u svoje vještičje sposobnosti proglašava duševno oboljelim. Naša ranjivost kao da nam u boli izmiče iz ruku. Problem širenja duševne bolesti drag je, upozorava Szasz, svima koji djeluju na području brige o zaštiti duševna zdravlja. Današnji se psihijatri, poput nekadašnjih stručnjaka, ne umaraju ističući da duševna bolest uzima maha plašeći opasnostima što prijete društvu od duševno bolesnih. I posljedica je − posvuda opažamo znakove ludila. (26)
Što ako je dvojbeno o čemu se tu zapravo radi, ako u toj priči o duši i tijelu oduvijek nitko ne zna što liječi s kojim pravom to liječi?

Upozoravajući na učenje sofista kao opasnosti za dušu, Platon nas podsjeća na obazrivost i sumnjičavost kojom nekome povjeravamo svoje tijelo. A ono što više cijenimo od tijela − dušu, “do koje postala valjana ili nevaljala, stoji sve tvoje, hoće li biti dobro ili zlo...” (27), lakše prepuštamo.
Od davnina s lakoćom prepuštamo svoju fragilnu dušu... I da odmah zaboravimo Paracelzusovo: “Filozofija je tako stvorena, da se iz nje same razumije način, materija i svojstva bolesti u svojoj biti, iz nje, a ne iz nekog drugog umijeća, samo iz filozofije.” (28)  Slijedi Carnap: “Mnogi se filozofi još nisu potpuno uvjerili da psihologija nije više zametak nego nezavisan organizam, i da se psihološka pitanja imaju prepustiti empirijskom istraživanju.” (29) Stav oca psihoanalize je poznat, i Bettleheim ne propušta da ga istakne govoreći o Freudovu članku “Die Frage der Laienanalyse”. I sam zastupajući Freudovu kritiku američke prakse, koja vlada i u većini drugih zemalja, prema kojoj je psihoanaliza isključivo pravo liječnika − navodi ulomak iz Freudova pisma upućena Oskaru Pfisteru. “Želim je (psihoanalizu) povjeriti profesiji koja još ne postoji, profesiji svjetovnih dušebrižnika (Seelsorger), koji ne moraju biti liječnici a ne smiju biti svećenici.” (30) Laing igrajući se svojim dobro znanim obratima govori kako duševni izlječitelj može biti psihijatar, a psihijatar može i ne mora biti duševni izlječitelj čiju ulogu, u kulturama koje još nisu tehnološki razvijene ili uništene, može preuzeti i šaman. No bez obzira na sve, psihoterapija mora biti čvrsto nastojanje dvoje ljudi da obnove cjelovitost ljudskosti putem svog odnosa.

Cooperovo je mišljenje ponešto otvorenije. Upravo oni čija je obaveza pomoć, sudjelovali su u stvaranju većine žrtava kriza diskutabilnog ludila, ili suicidalnih stanja; a potrebna je tek međusobna pomoć prijatelja. (31) I u epilogu pripovijesti od psihe uronjene u filozofiju, od evolucije medicine i sve većeg primjećivanja znakova ludila, od osamostaljenja brige za dušu-tijelo i opasnosti institucije psihijatrije, u Szaszovu iskazu, potom odmaku − mogućnosti putovanja kroz ludilo, sasvim normalnu u ishitrenosti civilizacije, i oslobođenju, u Laingovu i svome antipsihijatrijskom iskazu, Cooper psihijatriju dokida u nepsihijatriju. Ludilo, koje nam je ukradeno, poput snova ili smrti, jest ono prisutno u svakome, pa tako i jezik ludila, ludi diskurs, nije samo izricanje nego i djelovanje, riječi se omiču u činove dok riječ nije čisti čin. (32) Pitanje nesvjesnog strukturiranog poput jezika ne zanima luđaka jer je jezik taj koji mora biti strukturiran poput nesvjesnog. Jezik je ludila realizacija jezika, dohvaćanje drugoga, a opasnost ludila koja plaši društvo jest izricanje istine, “nasilna denormalizacija svakidašnjih riječi i svjetova sigurnosti”. (33)

“Ako je tko obuzet ludilom, neka se ne pokazuje u gradu. Takve ljude imaju njihovi rođaci čuvati u kući kako god umiju ili platiti globu.”, (34) Platon nam govori. A ludilo je, tumači Cooper, stalna revolucija u životu neke osobe i dok marksisti, antipsihijatri i shizofrenici ne postoje, nesrećom tu su još uvijek kapitalisti, psiholozi i psihijatri. I izriče i kritiku psihoanalize koja “utoliko ukoliko proizvodi zaštitno-porodični sustav stvaranja neorgazmičkog činjenja ljudi slaboumnima, postaje parafašističko naglašavajuće ideološko sredstvo.” (35) Ono dobro što se eventualno može dogoditi u psihoanalizi vezano je tek uz ljudski kvalitet. U kulturama trećeg svijeta, podsjeća nas Cooper, veća je neprekidnost ljudskih sustava, a osnova ekonomskih odnosa čini teško smislenim “otkrivanje nesvjesnog” jer “postoji veća svjesnost praiskonske svijesti utjelovljene u 'mitskoj svijesti' i tradicijama”. (36) Antipsihijatrija nastaje nakon psihijatrijskih iskustava, psihijatrijske akcije temeljene na dogmi − ako ne razumiješ što radi drugo ljudsko biće, postavi dijagnozu, što je za Coopera pitanje cjelokupnog djelovanja ovog oblika medicinske pomoći na građansku državu. Te antipsihijatrija započinje u institucijama, a zatim i političkom akcijom izvan njih. Antipsihijatrijom se ne zarađuje za život. Radi se o političkom pokretu otpora psihijatrijskom nasilju. (37) Ludilo je tek nastojanje da se postigne autonomija koja se stalno ruši; shizoidu se u filozofiji besklasnog društva suprostavlja antishizoid, psihoza će potonuti sa psihijatrijom. Antipsihijatrija, taj blijedi i beskrajno iskrivljeni izraz, kako kaže Cooper za svoju kovanicu, još nije dépassé unatoč izjavi većine psihijatara jer se o njenu nadilaženju tek može govoriti kada i praktično budu ispunjena njena ideološka stajališta: obrtanje pravila psihijatrijske igre (suprostavljanje medicinskoj moći utjelovljenoj u dijagnozi), ukinuće hijerarhijskog ustrojstva autoriteta, obzirno nemiješanje usredotočeno na otvaranje iskustava (potrebno je objasniti upotrebe droga, jer je većina psiho-droga jasna tek knjigovođama multinacionalnih farmaceutskih kompanija) te kraj svih oblika spolnog potiskivanja.
Beskompromisno se postavlja prema budućnosti psihijatrije. Dok Szasz meditira o vjerojatnoj psihijatrijskoj opasnosti, koja skrivajući se pod krabuljom etike zdravlja može kao svemoćna upravljati ljudskim ponašanjem, pa će se u budućnosti vjerojatno dvoumiti između ideologije individualzima i kolektivizma te pristajati uz stranu vladajuće kulturne klime, i ovisiti unekoliko o intelektualnim i moralnim stavovima psihijatara, (38) te i Laing priznaje poteškoće današnjih psihijatara u eventualnu nastojanju za temeljitim izmjenama, (39) Cooper je dokida. Psihijatrija će biti pokopana, nastaje nepsihijatrija evolutivno se nastavljajući na antipsihijatriju, kao dijalektički ishod. Jer “jedina zloupotreba psihijatrije koju treba ukinuti jest njena upotreba! (40) (...) Mao Ce-tung je predložio da bi svi liječnici trebali isprobati svoje liječenje na sebi. Jedan bi dan na haloperidolu značio da više ne bi bilo psihijatara i da bi bilo mnogoviše kroničnih shizofrenika − kemijski kastriranih psihijatara na kojima je izvršena lobotomija.” (41) Ne nalazeći osobitu prednost u statističkoj normalnosti, koja je nalik “smrti-u-životu”, “skleroza postojanja”, “poistovjećivanje sa stereotipom društvenih uloga”, Cooper u nepsihijatriji vidi sadržavanje “ludog” ponašanja u društvu kao izvor prirodnosti i kreativnosti. Za to je potrebno ukinuće kapitalizma, etosa privatnog vlasništva, i socijalna revolucija protiv svake represije. Svake! Ne dogodi li se to uskoro, Cooperovo je predviđanje pesimistično, do izumiranja.
Cooper je umro 1986. godine.

Čemu zapravo i pisati o nečemu kao što je filozofija i psihijatrija, koja u svojoj moći iskazivanja nemoći rađa vlastito dokidanje, čemu zapravo o bilo čemu pisati u dobu gdje se sve zna i ništa ne zna, gdje je sve moguće i istovremeno nemoguće, dijalektika Jednoga (?) u kojem je čovjek smušeno prisutan i još više odsutan. U vrijeme kad je možda umro, i probudio se jednog jutra, ni ne znajući da je to nakon smrti. Sve je prisutno i odsutno, pitanja nevažna i zaboravljena, iznurujuća, samo umor i tek literarno prisutna sposobnost da se vidi čudo života. Prestali smo se veseliti, voljeti, misliti, ili je sve to kraće i izvitopirenije, prestali smo...
Ipak, priča je odgovor.
I Cooperova posveta na početku The Language of Madness: “Ova je knjiga posvećena prvom Revolucionaru. Onome u svakome od nas.”


* Tekst je preuzet iz knjige: Ljiljana Filipović, Filozofija i antipsihijatrija Ronalda D. Lainga, Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo, 1990.



01 H. Diels, Predsokratovci I, Zagreb: Naprijed, 1983., 98/38 str. 158; Heraklit, Fragmente, München: Heimeran Verlag, 1976., str. 31.

02 R.D. Laing, Wisdom, Madness and Folly, London: MacMillian, 1985., str. 1.

03 V. Pečjak, Stvaranje psihologije, Sarajevo: Svjetlost, 1984., str. 36.

04 Apulej, Zlatni magarac, Zagreb: Stvarnost, 1969., str. 73.

05 Ibid., str. 75.

06 Ibid., p. 109

07 J. Lacan, Écrits I, Pariz: Éditions du Seuil, 1966., str. 161; prijevod: J. Lacan, Spisi, Beograd: Prosveta, 1983., str. 64.

08 H. Diels, str. 43.

09 Platon, Fedar, Beograd: Kultura, 1970., str. 134.

10 Platon, Fedon ili o duši, Beograd: Kultura, 1970., str. 267.

11 Platon, Obrana Sokratova, Zagreb: Republika 6/7, str. 615.

12 E. Roterdamski, Pohvala ludosti, Beograd: Kultura, 1955., str. 94.

13 R. Descartes, Les Passions de l'Âme, Pariz: Gallimard 1969.

14 Filozofska hrestomatija 6, Zagreb: Matica Hrvatska, str. 261.

15 R.D. Laing, str. 19.

16 D. de Rougemont, Mitovi o ljubavi, Beograd: NIRO “Književne novine”, 1985., str. 144.

17 C. G. Jung, Čovjek i njegovi simboli, Zagreb: Mladost, 1973., str. 87.

18 B. Bettelheim, Freud and Man's Soul, London: Fontana Paperbacks, 1983., str. 71.

19 Ibid., str. 77.

20 Ibid., str. 77.

21 H. Diels, Predsokratovci II, Zagreb: Naprijed, 1983., str. 28.

22 Ibid., str. 200.

23 Ibid. (I dio), str. 282.

24 Ibid., (II dio), str. 370.

25 E. Roterdamski, str. 93.

26 T. S. Szasz, The Manufacture od Madness, New York: Harper Colophon Books, 1970.; prijevod: Proizvodnja ludila, Zagreb: GHZ, 1982., str. 59.

27 Platon, Protagora, Kultura, 1968., str. 10.

28 Filozofska hrestomatija 2, Zagreb: Matica Hrvatska, 1979., str. 178.

29 Filozofska herestomatija 9, str. 147.

30 R. Bettelheim, str. 35.

31 D. Cooper, The Lan¬guage of Madness, London: Allen Lane, Penguin Books Ltd, 1978.; prijevod − Jezik ludila, Zagreb: Naprijed, 1986., str. 34.

32 R. D. Laing, The Politics of Experience, London: Penguin Bo¬oks, 1977., str. 45.

33 Ibid., str. 31.

34 Platon, Zakoni, Zagreb: Naprijed 1974., str. 471.

35 D. Cooper, The Language of Madness, prijevod, op.cit. str. 31.

36 Ibid. str. 79.

37 Ibid. Str. 122.

38 T. S. Szasz, Ideologija i ludilo, Zagreb, Naprijed, 1980., str. 258.

39 R. D. Laing, Wisdom, Madness and Folly, op. cit. str. 9.

40 D. Cooper, The Language of Madness, prijevod op. cit. str. 149.

41 Ibid., str. 159.