Knjiga ljubavnih ugriza intimno je i osobno ljubavno pismo drugom tijelu. Tijelu koje sam dizajnirala svojim ugrizima. Tijelu koje je s vremenom postalo mjestom ekstenzivnog i somatskog eksperimentiranja. Ono je sada medij i materijal za moju umjetnost. Na koži, u koži i ispod kože mog izabranog tijela. Umjetnost – neizbrisiva.

Knjiga se sastoji od fotografija ljubavnih ugriza koje sam uvijek iznova izvodila tijekom više od triju godina, u krupnom planu. Većina ih se ponavlja na istom mjestu, uvijek iznova. Nešto fotografskog svjedočanstva je izgubljeno, nešto nikada nije snimljeno. Izgubljeni ugrizi mogu se pronaći samo upisani u kožu izabranog tijela.

Knjiga ljubavnih ugriza autoportret je mojih vlastitih tjelesnih želja i nagona, razotkrivenih kroz tjelesni čin kušanja tuđe kože. Ugrizi koje vidite znakovi su ljubavi, želje, strasti, ali i brige. Neki su fizički čin moći. Drugi – somatska provokacija.

Dobro poznajem to tijelo koje sam koristila i zlostavljala. Poznajem ga kroz zube koji su na njemu ostavili trag. Ponekad u obliku ožiljaka. Moj ugriz je alat za upisivanje. Moji zubi pišu u mesu. Mogu gristi lagano – ne ostavljajući dokaze osim trenutnog znaka. Mogu ugristi i jače – osjetiti kako pucaju krvni sudovi, kako se modrica širi ispod kože. Zagrizem li dovoljno jako,
koža popušta i puca.

Moj ugriz je opasne vrste. To je, na kraju krajeva, ljudski ugriz – jedan od najopasnijih među životinjama. Ljudski ugriz sadrži 100 milijuna organizama po milimetru. U mom ugrizu nalazi se 190 vrsta anaerobnih organizama koji lako mogu dovesti do infekcije. Ja param kožu – i otisak
ostaje.

Grizem kožu voljene osobe uvijek iznova, očekujući isti okus, teksturu i osjećaj materijala koji
pucketa. Međutim, koža se mijenja sa svakim ugrizom. Postaje manje osjetljiva, grublja, deblja. A slojevi ožiljnog tkiva postaju vidljivi i trajni. S vremenom moram gristi jače kako bih ostavila svoj trag.

Još uvijek grizem.