Može li ljudsko tijelo – ili njegovi neželjeni nusprodukti – konkretno suze – podržavati novi morski ekosustav? Može li nam to pomoći popraviti odnos s ugroženim oceanima?

U jesen 2019. Kasia Molga izgubila je troje bliskih ljudi. Svjetske vlade proglasile su ekološko izvanredno stanje, a ekološka anksioznost prepoznata je kao psihološki poremećaj. A onda je počela pandemija. Molgino iskustvo tjeskobe postalo je nepodnošljivo, a dodatno su ga pojačavali novinski napisi koje su putem društvenih mreža isporučivali uvijek tako korisni algoritmi.

U vrijeme tugovanja puno je plakala. Plakanje joj je postalo način za ublažavanje i kontroliranje tjeskobe. Imala je toliko suza da ih je počela prikupljati. Oceani su oduvijek imali iznimno važnu ulogu u njezinu životu pa se zapitala može li svojim suzama stvoriti mini ocean.

Uslijedilo je 18 mjeseci istraživanja koje je obuhvaćalo bio-umjetnost i prikupljanje podataka, strojno učenje i programiranje botova. Razvila je alate za sakupljanje suza i napravila performans/video, te istražila sastav ljudskih suza, njihovu hranjivu vrijednost za osnovne morske organizme. Također se bavila različitim razlozima za plakanje, poticajima za plakanje, te pitanjem ima li u našem sve intenzivnije digitalnom životu mjesta za suze i tugu – i kako sve to utječe na empatiju prema sustavu kojeg smo dio.

Rezultat je Kako stvoriti ocean – iskustvo sastavljeno od nekoliko dijelova:
1) Zbirka uokvirenih mini-oceana napravljenih od autoričinih suza i suza sudionika njezinih performansa.
2) Bot za žalovanje – sustav umjetne inteligencije dizajniran za izazivanje suza putem gledanja serije videozapisa i glazbe, odabranih na temelju dnevnih novinskih napisa o okolišu.
3) Laboratorij s alatima za prikupljanje suza i izradu mini-oceana.