Tomislav Gotovac (HR) Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te...). Hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari!

performans, Zagreb (HR), 1981.
ponovna izvedba Milivoj Beader, javni prostor, Zagreb (HR), 2009.

Godine 1971. Tomislav Gotovac izveo je Streaking, svoj prvi performans u javnom/urbanom prostoru, u kojem je bradat i gol trčao ulicama Beograda. Slično je 1981. u performansu Zagreb, volim te..., trčao gol (ali sada obrijane brade i glave) središtem Zagreba posred tramvajskih tračnica, trčeći prema glavnom trgu te saginjući se kako bi poljubio asfalt. Gotovčevi su performansi izazvali subverzije i raskid s uobičajenom rutinom postojećeg društveno-političkog poretka. Kao anarhistične geste koje simboliziraju žudnju za slobodom od svih ograničenja, odbacili su sve nametnute definicije idealnog umjetnika i političkog subjekta kao neprimjetnog, poniznog radnika koji doprinosi društvenom napretku. Umjesto toga, otjelovljeni je umjetnički subjekt proizveo eksploziju čiste i beskorisne radosti, poistovjećujući svoje golo tijelo puno žudnje s glavnim protagonistom radnje. Umjetnik je uhićen zbog remećenja javnog reda i mira.

Tomislav Gotovac (HR)

Multimedijalni umjetnik Tomislav Gotovac (Sombor, 1937. – Zagreb, 2010.) bavio se filmom, fotografijom, izrađivao kolaže i skulpture, mijenjao vlastiti izgled i izvodio performanse u javnim prostorima. U formiranju njegovih umjetničkih i životnih stavova ključno mjesto zauzima film: opsesivno gledanje pokretnih slika otvaralo mu je nove vidike i formiralo kritičko mišljenje, a višekratno ponovljeno gledanje nekog istog filma skretalo pažnju s osnova filmske radnje prema detaljnom promišljanju strukture filmskog medija. Prve radove izveo je u mediju fotografije, no za razliku od tradicionalnog pristupa, gdje fotograf u rukama drži fotografski aparat i snima svijet koji ga okružuje, Gotovac fotografski objektiv usmjerava prema sebi, svom licu i tijelu. Realizirao je fotografske serijale u kojima bilježi jednostavne geste (Listanje Ellea, Udisanja zraka, 1962.), posvete svojim filmskim idolima (Glave, 1960.) ili fizičke promjene na vlastitom tijelu (Glave, 1970.).

Prvi happening izveo je s grupom prijatelja (Happ naš, 1967.). Brojne akcije i performansi izvođeni u javnim prostorima postali su njegov zaštitni znak (Streaking, 1971., Akcija 100, 1979., Zagreb, volim te, 1981. itd.). U Gotovčevom filmskom opusu ističu se eksperimentalno-dokumentarni filmovi (Prije podne jednog fauna, 1963.; Pravac, Plavi jahač, Kružnica, 1964.) kao rani primjeri filmova s precizno koncipiranom strukturom, inovativnim pristupom slici i neuobičajenom postupku dodavanja zvuka. Gotovo jedno desetljeće (1967. – 1976.) proveo je na studiju filmske režije na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Važan događaj koji je na više načina obilježio njegov rad sudjelovanje je u filmu Plastični Isus režisera Lazara Stojanovića (1971.) gdje je bio glavni glumac i suradnik režisera. U kasnijim djelima preuzeo je avangardni postupak upotrebe već gotovog filmskog materijala (ready-made) koji je preoblikovao u vlastito djelo. Za svoje je filmove Gotovac dobio niz priznanja na filmskim festivalima i time se uvrstio u ključne autore eksperimentalnog filma. Od sredine sedamdesetih godina Gotovac je prisutan na likovnoj sceni te je sudjelovao na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Uz BadCo. bio je hrvatski predstavnik na Venecijanskom biennalu 2011. godine.