1993., tijekom rata u Hrvatskoj, Slaven Tolj došao je izravno s dubrovačkog bojišta kako bi izveo performans na bijenalu mladih u Valenciji. Svlačeći višestruke slojeve odjeće, počevši s kaputom, izveo je čin pribadanja korotne dugmadi na svaki pojedini sloj odjeće. Naposljetku je posljednje crno dugme pribo izravno na prsa – poput odlikovanja. U suprotnosti sa slikom nepobjedivog i neustrašivog vojnika junaka, razotkrio je sebe kao (muški) subjekt u žalosti, objekt/žrtvu događaja nad kojima nije mogao imati kontrolu i koji su se upisali izravno na njegovo tijelo.