Dobar dio spekulativne fikcije počinje priznanjem da se katastrofa nazirala izdaleka, ali protagonisti su odlučili zanemariti znanstvena upozorenja i nastaviti po starom. Slično se može ustvrditi i za pandemiju koja je obuzela Zemlju na početku 2020., iako su sva znanja o posljedicama iskorištavanja planetarnih resursa upućivala na to da je takvo što gotovo neminovno. Uništavanjem životinjskih staništa i ekosistema, dakle i promjenom klimatskih i životnih uvjeta, životinje mijenjaju navike, a s njima (nam) stižu bliže i njihove mikrobiomske kolonije. Nadahnuti posthumanističkim tezama koje osvjetljavaju svijet izvan čovjekove percepcije i služeći se tehnologijom koja to omogućuje, mnogi suvremeni umjetnici i umjetnice iznose na vidjelo razne oblike planetarne povezanosti i suradnje transvrsta: od djelovanja bakterija u ljudskom mikrobiomu do pokušaja razumijevanja odnosa raznih agenata koji čine složene hiperobjekte (Timothy Morton) poput klime. Slijedeći teoriju simbiontike kustosice i teoretičarke Caroline Jones, koja je i sama nadahnuta idejama Margulis i Haraway, ovaj filmski program pokušava uroniti u svijet međudjelovanja nevidljivih agenata u nama i oko nas koji nas mogu nadahnuti na osjećaj zajedništva s našim raznolikim tjelesnim i planetarnim ekosustavima. Evolucija prolazi kroz želudac pokušava probaviti antropocentrične ideje o svijetu i ponuditi posthumanističku ideju svijeta koja se temelji na solidarnosti i zajedničkom radu transvrsta.