Poljubac budućnosti je hepening u kojem sudionici nose maske opremljene vibracijskim mehanizmom i senzorom koji ‘detektira’ poljubac. Sudionici pronalaze svoju drugu ‘polovicu’ ljubljenjem. Rad se bavi promišljanjem ljudske interakcije u tehnološki posredovanom društvu budućnosti, očišćenom od svih ‘nehigijenskih’ tjelesnih sastojaka, uključujući i neposredno doticanje dviju različitih koža. Maska ovdje služi kao posrednik u senzualnoj, ali i emocionalnoj razmjeni: kad ‘detektira’ poljubac, senzor aktivira nježnu vibraciju koja ujedno predstavlja i emociju u apstrahiranom obliku ili pak, simulaciju emocije.

Rad propituje neke od mogućih scenarija u zamišljenoj budućnosti:

• Gubitak intimnosti uslijed tehnološke ekspanzije u materijalnom svijetu.
• Predstavlja moguće rješenje u slučaju izbijanja epidemije u bliskoj budućnosti.
• Konflikt buduće osobe – mobilnog, individualnog, kibernetičkog subjekta koji je ipak ovisan o drugima, što ga razlikuje od hodajućeg robota.

Tehnologija u likovnoj umjetnosti mora pokazati, izmisliti ili predvidjeti vlastiti utjecaj na život na zemlji u budućnosti. Sve drugo je tek sramotna demonstracija učinkovitosti tehnologije.