U posljednjih nekoliko desetljeća temeljna transformacija društva nije se očitovala u porastu globalizacije već u prijelazu s društva organiziranog oko zabrane na društvo organizirano oko naredbe za uživanjem. Povijesno gledano, i predkapitalističko i kapitalističko društvo polazilo je od zabrane užitka. Ulazak i stalno članstvo u društvenom poretku ovdje nalaže žrtvovanje privatnog užitka s ciljem funkcioniranja poretka. Ljudi troše vrijeme na društvene rituale, pristaju na rad umjesto zabave i prihvaćaju raznovrsne restrikcije u privatnom životu kako bi postali članovi tog društva. Dru& scaron;tvena prohibicija najbolje se očituje u zabrani incesta, koji, prema Claudeu Leviju-Straussu, u svojoj krajnjoj instanci znači da “osoba ne može činiti što god poželi.”01 Iako nismo svjedoci masovnog kršenja zabrane incesta, upravo ta ideja prema kojoj ne možemo činiti što god poželimo iščezava s pojavom modernog imperativa uživanja.02
01 Claude Lévi-Strauss,The Elementary Structures of Kinship, prijevod James Harle Bell, John Richard von Sturmer i Rodney Needham (Boston: BeaconPress, 1969.), str.43.
02 Za puni prikaz ove ideje vidi Todd Mc-Gowan, The End of Dissatisfaction?: Jacques Lacan and the Emerging Society of Enjoyment (Albany: SUNY Press, 2004.).