Arheolog sadašnjosti
"Talking Heads" su 1980. u suradnji s Brian Enom izdali kultni album "Remain in Light". Iako je japanski umjetnik Haruki Nishijima svoj rad nazvao upravo po tom albumu, strukturalno je on puno više vezan uz album "My Life in the Bush of Ghosts" koji su godinu dana poslije izdali David Byrne i Brian Eno. Na njemu je korišten nađeni materijal — dijelovi radijskih emisija s glasovima neidentificiranog političara, svećenika, egzorcista… U devedesetima možemo povući paralelu s U2 koji su na ZOO TV turneji uživo miksali signale radija i policije. Kao i pop-kultura, hakiranje frekvencija različitih otvorenih i zatvorenih sustava rabi suvremena vizualna umjetnost. Slovenski umjetnik i bivši radio amater Marko Peljhan je na tom području nezaobilazno ime, a Haruki Nishijima je u svom projektu upotrijebio analogne frekvencije na japanski “način”.
U prvom planu Harukijevog umjetničkog djela je tipično japanski “minimal” dizajn vidljiv na mrežicama koje sliče na one za leptire. Posjetitelj uhvati mrežicu u ruku i stavi naprtnjaču na leđa, ali ono što potom slijedi nema veze s trčanjem livadom niti s romantičnom slikom čovjeka u prirodi. Njegove mrežice za leptire su zapravo antene, povezane s uređajem smještenim u naprtnjači, a njima se, osim pravih insekata, mogu uloviti insekti suvremenog doba — audio signali raznih komunikacijskih sustava.
Hvatajući frekvencije određenih opsega sudionik interaktivne instalacije provaljuje u razne sustave pa može čuti taksi službe, policijske i druge razgovore unutar analognih mobilnih sustava ili AM i FM radija. I sada bi čovjek pomislio to je to! — Haruki je napravio savršen uređaj za prisluškivanje, pa lovi audio-insekte svojom high-tech mrežicom. A kada mu se više ne da prisluškivati susjede, malo sluša radio. I sve to pomoću mrežice!
Izuzmemo li radio kao otvoreni javni sustav, to je zadiranje u hermeticne, ne-javne sustave — primjerice u sektor javnih službi za provođenje zakona. To je ilegalni čin, špijunaža, provaljivanje zaštite sustava moći ili privatnosti. Međutim to nije sve: u svojoj krajnjoj in-stanci špijunaža se ne odnosi na sadržaj prisluškivanog razgovora već se špijunira čitav sustav. Tako krivolovac Haruki Nishijima nije puki sound-voajer, niti mu je cilj omoguć iti publici prisluškivanje tajnih, intimnih i drugih zabranjenih konverzacija, već ga uistinu zanima mapirati aktualnu gustoću protoka analognih audio signala, te osvijestiti različite razine njihovog korištenja — od nadzora do zabave. Izumirući analogni insekti predočeni su putem točaka u bojama koje ovise o sustavu čija je frekvencija ulovljena. Zvukovi koje hvata mrežica-antena na projekciji postaju informacije od jedne sekunde, pretvarajuci se iz diverzije u efekt, iz otrova u začin.
Osnovna razlika između čovjeka s početka prošlog stoljeća koji je lepršao livadom i mrežicom hvatao kukce i čovjeka s početka ovog stoljeća jest da je prvi vidio sve svoje mnogobrojne mete. Današnji čovjek je okružen informacijama izvan njegovih osjetilnih i perceptivnih mogućnosti. Najbitnija odlika umjetničkog rada Harukija Nishijime jest upravo to da čini vidljivima i čujnima sve one bezbrojne informacije koje do nedavno nisu postojale a danas su neizmjerno važne. Haruki je dosljedno sproveo metaforu mrežice za insekte —njegove raznobojne plutajuće točke koje vizualiziraju informacije, apstraktna su simulacija leptira ili krijesnica. I to je samo analogni spektar nevidljivih zbivanja, svojevrsna arheologija stanja —digitalni spektar ćemo “vidjeti” u nekom narednom radu.
