Kontejner

Polypticha

Prije nekih deset stoljeća grčki je leksikograf Souid, popisujući ranije radove, spomenuo postojanje danas izgubljene knjige pod naslovom “Amoskopija”, iz pera stanovitog orfičkog pisca po imenu Brotin. Naslov knjige na grčkom sam sebe objašnjava: Amoskopija je knjiga o proricanju pijeskom. Proroci i magovi oduvijek su vjerovali u ideju da se beskrajno mnoštvo razlika u detaljima može uočiti među predmetima koji se nenaviklom oku čine istima; i najmanje zrno pijeska može sadržavati svu mudrost svijeta.

Digitalna era je, čini se, to potvrdila. Kroz manipulaciju kristalima silikona (pijesak) stvorili smo tranzistore i kompjuterske čipove, te ih opremili glasom (radijski sklopovi također su načinjeni od kristala silikata), i “memorijom”. U stanovitom smislu, jedno novo “kameno doba”, ili u najmanju ruku “pješčano doba”, zamijenilo je industrijsko doba. Zgušnjavanje velikih količina informacija u sve manjim fizičkim volumenima, označilo je tijek razvoja tehnologije. ENIAC koji je oko 1946. bio veličine kuće danas se pretvorio u prijenosno raču-nalo i dlanovnik. Nalazimo se u epohi minijaturizacije. Čak i najneiskusniji prorok ne bi imao problem zaključiti kako nas očekuje značajni porast dostupne informacijske gustoće. Odista, kompjuteri se nastavljaju smanjivati, postajući sve snažniji. U međuvremenu, pojavio se još jedan materijal za baratanje informacijama koji će uskoro možda u potpunosti zasjeniti mogućnosti pohrane podataka kakve posjeduju od poluvodiča načinjeni čipovi.

Ubrzani napredak genetike i molekularne biologije dodirnuo je i kompjutersku znanost. Programeri su konstruirali masivne paralelne “neuralne mreže” i tzv. “genetičke algoritme” nastale iz opservacije bioloških modela. Trenutno se provode značajna istraživanja koja obećavaju iznjedriti biološki utemeljene inovacije u dizajnu kompjuterskog hardvera. Tijekom posljednjih nekoliko godina, znanstvenici su shvatili da jedan gram DNK može sadržavati informacije koje bi inače bile pohranjene na bilijun CD-a. Gram DNK sadrži 1021 DNK baza ili, prevedeno na žargon kompjuterske znanosti, gram DNK ima najmanje 108 terabita podataka. Stoga, nekoliko grama DNK imaju potencijal pohraniti sve podatke pohranjene na cijelom svijetu.

U prirodi, međutim, DNK već ima svoj zadatak, noseći također i specifične sklopove podataka. Operacije upravljanja informacijama koje provode DNK izvodile su se elegantnom preciznošću puno prije negoli se pojavio Homo sapiens. Tijekom prošlih nekoliko desetaka tisuća godina, ljudska su bića sistematski modificirala veliki dio svojeg biološkog okoliša. Čak i kad uključimo sve genetčke preinake koje su u povijesti poduzete u strogo znanstvene svrhe, umjetnost ili u najmanju ruku estetika preuzela je vodeću ulogu u povijesti ljudskog uplitanja u tijek prirodne evolucije mnogih različitih vrsta. Estetika, a ne znanost, nadahnula je stvaranje, primjerice, najmekše vune ili najljepšeg cvijeta.

Doskora su umjetnici obnovili napore u kreiranju grotesknih i arbitrarnih promjena u fenotipu cijelog niza organizama. Željeli mi to ili ne, znanost i biotehnologija pružili su im puno moćnija sredstva negoli su ih ikada do sada imali na raspolaganju. Danas, kao da nismo okruženi praksama i produktima kroz koje je moguće ocijeniti naše poigravanje s prirodom kroz povijest — opet se javlja zabrinutost da smo otišli predaleko, da primjena našeg znanja genetike može odvesti samo u nesreću, te da bi trebala, poput mitske jabuke, postati zabranjeno voće. Ipak, isti taj znanstveni napredak omogućio je dublje razumijevanje složenosti biološkog okoliša te izoštrio našu svjest o kritičnim ekološkim pitanjima i potrebi za očuvanjem prirodne raznolikosti. Znanost zahtijeva genetiku odgovornu prema okolišu.

S usjevima i stokom dizajniranima da daju bujnije i hranjivije prinose, da budu otporni na parazite, bolesti i klimatske promjene, na očigled se ostvaruje metafora raja. Čini se da je biotehnologija danas, kao što je oduvijek i bila, uključena u ponovnu izgradnju rajskog vrta. Treba istaći da osnovni element u priči o raju nije sloboda od želje i muke. Riječ je o elementu koji se podudara s onim o čemu ovdje raspravljamo, kao o biologiji i pismenosti: da je postojalo stablo — i plod — znanja.

Ljudska bića će naposljetku spojiti upravljanje i rukovanje informacijama s biološkim sustavima, i to ne samo zbog toga jer se u takvom arhivu može pohraniti vrlo veliki broj informacija. Živući organizmi mogu se inžinjeringom preoblikovati da očuvaju takvu bazu podataka, a stanični ustroj može se preinačiti da popravi arhivu koja je oštećena mehaničkom povredom ili radijacijom. Živuća baza podataka vjerno će reproducirati samu sebe puno brže i u puno većim količinama negoli ikoji ljudski izdavač ili štampar može umnožiti novine ili laserski disk. Biološke arhive velikog raspona neizbježne su i izvršit će utjecaj na umjetnosti s jednakom dramatičnošću kao i na bilo koju drugu granu znanja.

Nije moguće bilo koju proizvoljnu DNK sekvencu uspješno umetnuti u neki organizam. Ako sekvenca ne donosi dobrobit domaćinu, ona će vjerojatno biti ili izbrisana ili uvelike promijenjena. Budući da stanice normalno prevode dopune svojih DNK u proteine, nasumično upotpunjavanje ljudske “memorije” rezultiralo bi neželjenim produktima. Neki od njih mogu se pokazati patogenim ili kobnim po domaćina ili druge organizme.

Možemo ustvrditi da većina umjetničkih djela i instalacija koje sačinjavaju Polyptycha sadrže ono što nazivamo “mnogostrukosti DNK”, mnogostruku simetriju proizašlu iz prirodnih operacija DNK i genetičkog koda. To je stvar koja se podudara unutar same sebe i istovremeno je obuzima vlastiti sklad i ljupkost; u tolikoj mjeri da ju mi sami smatramo — a isključivo takvom smo ju i stvorili — umjetnošću. Pa ipak, ona je poput umjetnikovog kista, oruđe koje možemo upotrijebiti i za druge stvari. Poput klasičnog “zlatnog reza” ili “božanskih proporcija”, mnogostrukosti DNK mogu se generalno primijeniti na umjetnost, glazbu, arhitekturu i druga polja van očiglednih primjena na polju biologije i informatičke znanosti.

Iskoristili smo ih kako bismo stavili jedan od preživjelih fragmenata Heraklitovog teksta u biljke, pijesak, igraće karte, staklene boce, slike i formalne kiparske objekte — kao i u samu DNK. Bez potrebe za posebnom dozvolom koju umjetnici često traće, možemo reći da smo jednom zauvijek našli način da svijet ugnijezdimo u njemu samome. Našli smo način da se iščitaju zrna pijeska.

Dio posebne elegancije cijele stvari leži u činjenici da se mnogostrukosti DNK mogu upotrijebiti za smještanje mnogih slojeva ljudske “memorije” unutar DNK sekvenci prirodnih gena bez preinačavanja nekodiranih gena. Stanica zahtijeva ništa više energije ili ustroja nego bi joj trebalo da operira sa svojim prirodnim genima. Što je važnije, mnogostrukosti su u njima smještene na takav način da biološki prijevod prirodnih gena ostaje nepromijenjen. Primjerice, gen za inzulin koji sadržava sklop mnogostrukosti još uvijek daje inzulin i ništa više.Nešto što je rekao Heraklit zapisali smo u gen za oči muhe:

TCGAAAGGTAAGTACCTGTACTCTATAGGCCATATT
CTGTTCCTTTTGGCACAGATTTAACTGCACTAGCTT
TTCGAGGGGGCGATTAACAGTAAACATGACGGCAA
TAACGGCAAGAAAAAAAACAAGCAGTTGTTTAGAAT
ATATGTTGGATACAGCCTCAGGAGAGCAAGATCTCT
GAGAGCGAGGTATGCGTCCACGAGGAAGTTGACCA
TGAGAATGGCCAGCCGTAATTAGTCTTCTGGGAGGT
CCGCGGCGGAGAAATTGTCTGTTAGCAGAATGACAT
TGCCGGAGTTGGGTCACGTTGTATTCGATGACGTGC
AACTCATTTCTCCTGGCTCCACGTCCGCTCACTGGCT
TATTTCTAGACCCAGCCTGGCGTAACGTAATCATGA
AAGGTATGATAATCACCTCCGCTATACCGGCACCGA
ACCTGAATTTAAGAAGAAGCCGCCGAAAAGCCGTAA
TGGCATGATCACAGGAGGACCGACTGATAGTGCAAT
AGAGGTAGAAGAACTCGCACAAGATATAAGGTATCC
CAAAGACGTAGACACCTTGGCAACTAGAGTTACCTCT
GCGCGCCAGCTGAAGAAATGTAGTACTCCTGCAAGGT
CTCCGATCATAGGGTAGGCAATTGCAGTCAAAGCGAG
CGGGACGGTCCGTAAGTCTGGGAACAGCACGATAGTC
CTTCCACGTAAGTACGTCAGCCAAAGGTAATCTCGCC
TCAGGGCCTCCTTGATAAAAACCGGCTCTTCTGAAGT
TAATACCTAAATTGAAAGCATACACTAGAAAGTGTCT
AAACTTCTGATATGCAAATGCATACTCAACAAACCGT
ACATATACCGTGGGAAGGACGTCTTGAAAGGACACGT
TGGACAAGAGGAAGAAGATGGGTCTGTGGACATTCAT
CACGCCCACTTGCGCGAACTTCTGGCACAAAAAGACGA
AGCGAAT