Fire talk to me
"Čitavo vrijeme nastanjujemo svemir glasova. Konstantno smo bombardirani glasovima, moramo raskrčiti svakodnevicu kroz džunglu glasova i moramo koristiti razne vrste mačeta i kompasa da se ne izgubimo. Tu su glasovi drugih ljudi, glasovi glazbe, glasovi medija, a medij je, prije nego postane poruka (MacLuhan), možda prvenstveno glas. Svi ti glasovi viču, šapuću, plaču, miluju, prijete, preklinju, zavode, naređuju, hipnotiziraju ..." tvrdi Mladen Dolar u svom uvodu u knjigu His Master's Voice.
Zagreb ovih dana ima jedinstvenu priliku vidjeti rad koji kreira jednu malu alternativnu povijest medija a pritom se bavi glasom. Glasovi koje američki umjetnik Paul DeMarinis u radu Firebirds (Vatrene ptice) izlaže u srednjovjekovnoj gričkoj kuli Lotrščak pričaju vatrom. Radi se o dobro poznatim glasovima, no oni su uhvaćeni u jednom fiktivnom vremenu – vremenu između okupljanja oko ognjišta i okupljanja oko radija ili televizora. Vremenu koje se bavi mogućom arheologijom medija koji nikada nije zaživio.
Naime, instalacija Firebirds jedan je od rijetkih umjetničkih radova koji demijurški pretvaraju znanstvenu činjenicu u mali zvučni i vizualni spektakl. Umjetnik se vatrom služi kao zvučnikom. Inspiriran člankom u časopisu Nature iz šezdesetih godina, gdje je opisan još neobjašnjen fenomen dobivanja zvuka iz plamena u prostoru električnog polja, Paul DeMarinis je kreirao napravu koja upravo to može.
Prema slovenskom filozofu Mladenu Dolaru, čija se teorija glasa temelji na lakanovskoj teorijskoj psihoanalizi, uz uobičajena shvaćanja glasa kao nositelja smisla ili njegovog estetskog/fetišističkog poimanja kod, primjerice, pjevanja, sam glas je u međuodnosu pojedinca i socijalnog prostora uvijek objekt u kojeg se upisuje neka politika. U ovom slučaju riječ je o glasovima poznatih svjetskih političara. Militantne glasove velikih svjetskih gospodara poput Hitlera, Mussolinija, Roosevelta ili Staljina vatra širi prostorom. Kada slušamo te govore na jednom mjestu, oni zvuče kao govori jedne te iste osobe, razlikujući se više specifičnim jezikom nego glasom ili naredbenim tonom. Oni postaju "pozitivan glas čiste naredbe, glas njegova Gospodara", tvrdi Dolar. Njihov se glas, kao izvor moći i autoriteta, po njemu nalazi u prostoru između subjekta i suverena pri čemu je Gospodar onaj kojega glas sluša, a u trenutku kada mi (slušatelji) slušamo njegov glas, mi slušamo, odnosno postajemo poslušni (obey, ob-audire, gehorchen itd.). Unatoč tome što svjetski političari hipnotiziraju i naređuju pokornost isključivo glasovima, u DeMarinisovoj interpretaciji oni ponavljaju svoju poruku ni ne znajući da su uhvaćeni u redundanciji i opčinjenosti vlastitom veličinom i zatočeni u kavezu. Provodeći politički glas kroz pucketavu toplu vatru, umjetnik očuđuje taj glas, čineći ga rupičastim, poroznim materijalom. Tkanje glasa postaje vidljivo. Bajkovita vizualizacija Gospodare pretvara u vatrene papige koji postoje samo u mediju, Čarobnjake iz Oza koji ne slute da su postali mali cirkus vatre u krletci. No magičnost toga procesa zahtjeva pažljivog i suptilnog gledatelja. Onog koji od umjetnosti očekuje čaroliju.
