Mjesto boravka je audio-vizualni sustav koji nastaje interakcijom 16 izvora laserske svjetlosti, jednog računala u komunikaciji sa sustavom optičkih senzora, te X posjetitelja čije kretanje aktivira zvuk i uspostavlja jednu, u beskonačnom nizu mogućih i uvijek novih, privremenih varijacija/transformacija 'mjesta'. Tako stvoreni ambijent nije prostor ili mjesto kojemu se mogu odrediti dimenzije i koordinate: on je prije svega 'prenosivi' sustav ili princip koji funkcionira poput virusa. Prilagođavajući se s jednakom učinkovitošću bilo kojem prostoru nositelju, pretvara svakog od njih istovremeno u statičnu metaforu globaliziranog, umreženog informacijskog društva, ali i igralište na kojemu se i unutar kojega se ono 'izvježbava'. Iako mijenja oblik, mreža se uvijek sastoji isključivo od svjetla. Laserske zrake postaju nositelji apsolutne vidljivosti: one ne samo da generiraju svjetlost nego (uz pomoć optičkih senzora) i vide, dojavljujući svaku prisutnost i pokret tijela središtu sustava.

Kao u foucaultovskom panoptikonu, sistem “permanentne registracije” omogućuje uspostavu nadzora, a računalo postaje utjelovljenjem “središnjeg tornja” koje vidi sve te reagira prikladnim mjerama. U ambijentu Tanje Perišić, registracija tijela rezultira upućivanjem zvuka tj. zvukova koji funkcioniraju kao upozorenja ili podsjetnici da se ono nalazi u mreži, koja je strogo regulirana. Ili, kako kaže autorica, “koriste se isključivo prepoznatljivi zvučni artefakti kojima se društveni sistem služi za održavanje subjekata u pravilnom funkcioniranju te održavanju njega samog”. Kretanje tijela rezultira neprestanim sudaranjem sa sustavom koji trenira strogoću, s alarmima, telefonima, blagajnama prodajnih centara, Windows operativnim sustavom, avionima, automobilima, policijskim sirenama i kolima hitne pomoći. Subjekt(a) se, dakle, u mreži može (o)držati na razne načine. Može (ga) se pokušati i skrivati, mimoilazeći registraciju. A možda (ga) se može jednostavno samo malo više opustiti kako bi prihvatio igru. Sve će biti u redu.