Omamljujući vrteći zvukovi
“Zvukovi nikad nisu nešto što naprosto čujemo, zvukove nikada samo ne slušamo. Ne trebamo samo slušati, jer ne postoje zvučni objekti za slušanje. Postoje samo zvučni doživljaji.” Niall Lucy
S odvijačem u ruci dvojica 'mehaničara zvuka' kreću se u odijelima kroz šumu tronožaca različitih visina. Na svakom se nalazi šipka koja se okreće poput propelera a na sebi nosi generatore električnih zvukova, zvučnike i svjetleće diode. Koristeći spomenuti alat oni reguliraju oscilatore i uštimavaju svoje naprave koje proizvode zvukove. Kod viših se tronožaca, a neki imaju i tri metra, ti likovi penju na ljestve. Moraju biti na oprezu da ih te 'rotirajuće opasnosti' ne pokose dok između njih hodaju i po njima 'šarafe'. Tako čine četrdesetak minuta koliko traje izvedba. Jedan od dvojice je autor projekta Ray Lee iz Oxforda, a drugi njegov kolega Harry Dawes.
U kinetičkoj zvučnoj instalaciji pod nazivom Sirena tridesetak objekata oblikuje zvučni pejzaž. Svaki se vrti različitom brzinom proizvodeći zvukove koji kruže prostorom dok publika može nesmetano micati svoje uho odnosno kretati se oko instalacije. Elegantne mehaničke skulpture stvaraju intiman zvučni prostor koji zahtijeva od sudionika dugotrajniji boravak u njemu, upuštanje u zvukove. Obzirom da je svaki dio instalacije u različito vrijeme aktiviran te ima drukčiju brzinu zvukovi pojedinih tronožaca su u pomaku pa dolazi do zvučnih preklapanja i zanimljivih efekata. „Ručno izrađeni generatori elektroničkog zvuka napajaju zvučnike na kraju svake ruke te tako stvaraju neobičnu zvučnu teksturu sačinjenu od pulsirajućeg elektroničkog zujanja“, navode autori. Sve se odvija u zamračenom prostoru u kojem uz auditivnu, dolazi do izražaja snažna vizualna kvaliteta rada. Vrteće led diode oblikuju tanke linije crvenih kružnica, pa se u tom analognom, mehaničkom zboru stvara prostor bogat ugodnim brujanjem i svjetlosnim crtežom. Iako sirene asociraju na opasnost i rat Ray Leeov zvučni projekt gotovo da priziva neodoljivost antičkih sirena. Rad je kontemplativan i umirujući, ima hipnotičko djelovanje.
Ray Lee se, kao umjetnik zvuka prvenstveno zanima za kretanje zvuka u prostoru i pritom stvara zvučni okoliš, koji za razliku odsurround sounda karakterizira nepredvidivost. Mobilne antene koje zvuk mogu približiti slušatelju mogu to učiniti polako i nježno kao na početku performansa ili adrenalinski brzo i glasno kao u njegovoj kulminaciji. Strategija kreiranja skladbe kroz prostor, te privlačenje posjetitelja, uvjetuje dramaturgiju performansa.
Umjetnik nas u fade outu performansa prepušta stvarnim i umišljenim odjecima koji polako prelaze u zvuk našeg nervnog sustava i kucaja srca – tišinu kakvom je poznajemo. Vladajući vremenom i prostorom njegov performans osvješćuje definiciju zvuka kao „pukog sredstva putem kojeg energija, koja se konstantno mijenja velikom brzinom između potencijalne i kinetičke, prolazi kroz zrak ili drugi medij poput tlačnih valova?“
(R. Taylor).
