» David Pearce
(Bilješke za govor transhumanistima u Drugom Životu 01)
UTOPIJSKA NEUROZNANOST
SUPERSREĆA
deset prigovora na radikalno
poboljšavanje raspoloženja
UVOD
Transhumanisti su ambiciozni. Želimo neograničen životni vijek, neograničenu inteligenciju, neograničenu moć računalnih sustava. No, to ne znači da želimo opću neograničenost, primjerice kada je riječ o visini. Želimo biti eventualno malo viši i želimo da ljudi patuljasta rasta imaju mogućnost rasta do “normalne” visine. No čak ni u Second Lifeu, ili nekim drugim virtualnim stvarnostima čije vrijeme tek dolazi, uglavnom ne želimo biti visoki 1000 metara − usprkos slobodi koju, neograničeni silom gravitacije, imamo u tim svijetovima. U Second Lifeu naravno postoje neka vrlo egzotična bića koja bi za nas rekla da smo jednostavno ograničene mašte. Ipak, intuitivno smo svjesni da postoji vrlo ograničeno poimanje optimalne visine. A k tome visina, da se poslužimo ekonomskim riječnikom, može biti i “statusno dobro”. Prednost je u društvu biti nešto viši od većine, ali ako bismo svi postali viši ta bi se prednost izgubila.
Što je sa srećom − pojmom koji ću upotrijebiti kao obični stenogram za osjećaj zadovoljstva u svom najpotpunijem značenju? Smatramo li sreću apsolutnim dobrom ili tek statusnim dobrom, poput visine? Kao što u odnosu na Zemljinu gravitacijsku silu postoji optimalna visina, postoji li optimalni stupanj zadovoljstva kojem bismo svi trebali stremiti − i mi i sva druga osjetilna bića? Možda se naslijeđeni stupanj “mehanizma sreće”02 može djelomično genetički povisiti, baš kao i visina. Hormon rasta pomaže “abnormalno” niskim ljudima pa bi se možda po istom principu ljudi koji pate od kronične depresije ili tjeskobe mogli poslužiti genskom terapijom ili posebnim lijekovima napravljenima baš za njih kako bi postigli aktualnu idealnu verziju “normalnog” mentalnog zdravlja.
Postoji i radikalniji način razmišljanja. Povezujemo li sreću s inteligencijom ili duljinom životnog vijeka za čijim bi unaprijeđenjem transhumanisti trebali težiti bez ograničenja − uz gotovo nezamislive implikacije koje donosi takvo neograničeno povećanje? Transhumanistička Deklaracija nalaže “dobrobit za sva osjetilna bića”. Pojam dobrobiti, međutim, može uključivati raspon od prostog osjećaja zadovoljstva do veličanstvenih vrhunaca sreće i iskustava kakva “nepoboljšani” ljudi ne mogu ni zamisliti. Koliko racionalna bića trebaju biti ambiciozna na tom putu poboljšavanja − koje su njegove dobiti za nas i za sva ostala živa bića? Što je tehnički izvedivo? Koje su moguće zamke? Može li nešto poći katastrofalno krivo? Trebaju li neke razine i područja osjetilnosti postati vječno nedostupnima jer su isuviše lijepi da bi ih se uopće dalo
istraživati?
Nije mi namjera ovdje odgovoriti na ta pitanja. Smatram kako će superinteligentna bića pokretati razine blaženstva koje su doslovno milijarde puta snažnije od ičega što danas, s biološkog gledišta, možemo pojmiti. Možemo tek nagađati o postojanju takvih civilizacija izvan nerazgranate univerzalne valne funkcije.03 Umjesto odgovora, ponudit ću deset prigovora na neograničeno poboljšavanje blagostanje i ukratko iznijeti deset očitovanja na te prigovore.
1) ETIČKI PRIGOVOR
Ako gledamo s moralne strane neozbiljno je već i govoriti o postljudskom psihološkom superzdravlju. Raspravljati o razinama postljudskog blaženstva nalik je srednjovjekovnim teološkim raspravama o različitim razinama nebeske hijerarhije − o svim tim anđelima, arhanđelima, kerubinima, serafinima i sličnima. U stvarnom svijetu pak postoje milijarde osjetilnih bića, ljudskih i ne-ljudskih, koja se nalaze na različitim razinama patnje − čak ekstremne patnje. Nema smisla naširoko raspravljati o životnim nedaćama; ali i oni najzdraviji i najsretniji u smrtnoj su opasnosti završiti život “bez zubiju, bez očiju, bez okusa, bez svega”.04 Osigurati minimum blagostanja za sva osjetilna bića je sam po sebi dovoljno velik izazov, kako u tehničkom tako i u ideološkom smislu. Gledano s pozitivnije strane, mnogo se može postići i postupnim razvojem. Postoji mogućnost da nadolazeća reproduktivna revolucija dizajnirane djece podvrgne neke od lošijih "neprirodnom” selekcijskom pritisku pa ćemo tako moći biti pametniji, sretniji, duže ćemo živjeti a, što je još kontroverznije, možda ćemo biti i ljubazniji. Ali najvažnije je za dobrobit svih osjetilnih bića da prestanu ubijati i jesti jedni druge. Ako se ova gotovo utopijska vizija ostvari tada će jeftino, ukusno, genetski-modificirano meso stvoreno u laboratorijima (in vitro) zamijeniti meso životinja uzgojenih na farmama. Možda će biotehnologija i tržišna ekonomija uspjeti tamo gdje etika ne može. No, ako na kraju prekinemo darvinistički holokaust i osiguramo blagostanje svim osjetilnim bićima morat ćemo pokrenuti mega-projekt inženjeringa koji će uključivati redizajniranje genoma, nanorobotiku i preoblikovanje ekosistema koje će prodrijeti i u najdublje razine oceana. Čemu tražiti više? Prema ovom prigovoru, ako i kada se abolicijski projekt ostvari, bit ćemo odriješeni svih etičkih dužnosti. Ili barem, tek nakon što prekinemo svu patnju živog svijeta možemo razmatrati istinski revolucionarne zahvate koji bi obogatili naše emocionalne živote. Možda je nositelj ovakve kritike neobudist ili negativni utilitarist ili možda čak prosvjećeni biokonzervativac koji se može poistovijetiti s težnjom za svijetom bez okrutnosti i (nenametnute) patnje, ali koji ne vidi potrebu za razmatranjem onoga što će uslijediti kada se taj cilj postigne.
MOŽEBITNO OČITOVANJE
Itekako suosjećam sa spomenutim prigovorom. Moralnu nužnost upotrebe biotehnologije kako bi se uklonila patnja treba razlikovati od spekulativnih uzleta mašte o “stvaranju raja” i tome slično. Osim ako nismo striktni klasični utilitarist, ideja potpunog poništenja patnje ima veću moralnu težinu od tek poboljšavanja opće dobrobiti. Stoga je tema ove rasprave razmjerno nevažna − i nedvojbeno etički beznačajna. Ipak, teško je povjerovati da je dugoročno planiranje samo po sebi etički loše. Vrijedno je spomena kako ništa što transhumanisti tako žarko žele − neograničen životni vijek, neograničena inteligencija, morfološka sloboda, novi načini osjeta i nova stanja svijesti, molekularna nanotehnologija, itd. − ne osigurava dugoročniju sreću osim ako uz sve to ne promijenimo/nanovo podesimo naše “mehanizme sreće”. Ako to učinimo, tada se proizvoljnim rješenjem čini “zamrznuti” genetsku podešenost na apsolutni minimum preinaka nužnih za ukinuće osnovna patnje − ili “zablokirati” gornju razinu modaliteta sreće na tek skromno povećanje u odnosu na taj puki minimum. Čemu takva osiromašena ambicija?
Ovo svakako nije mjesto za filozofsko razmatranje prirode vrijednosti. Ipak, ne trebamo biti hedonisti ili klasični utilitaristi da bismo prepoznali blisku vezu između stvaranja dugoročnog životnog emocionalnog blagostanja i stvaranja vrijednosti. Načinimo, na trenutak, jednu slabu, no ipak plodonosnu radnu pretpostavku. Pod istim okolnostima, najuspjelija glazba, komedija, umjetnost, računalna igra, program za virtualnu stvarnost, odnos s drugim ljudima, itd. vrijedniji su od svojih manje uspjelih inačica. Svijet koji nudi sve bogatije doživljaje i iskustva pod istim okolnostima prihvatljiviji je od emocionalno osiromašenih svijetova. Kritičar će, dakako, s pravom reći da okolnosti nisu uvijek iste. Možemo se prisjetiti nebrojeno mnogo suprotnih primjera. No, intuicija nam govori da su odstupanja od uobičajene pretpostavke ta koja zahtjevaju obrazloženja, a ne i sama uobičajena pretpostavka.
Možda je ovakvo razlaganje pomalo apstraktno, pa ću ga pokušati ilustrirati primjerima. Pokušajte se prisjetiti najljepšeg “vrhunskog doživljaja” u svom životu. Zamislite da se neuronski supstrati tog doživljaja mogu odrediti, genetski poboljšati i uvjetno pokrenuti kada to zaželite. Pretpostavite, što je još provokativnije, kako će utopijska neuroznanost moći odrediti složeni molekularni zapis svakog imalo vrijednog ljudskog iskustva i poboljšati njihove biološke supstrate. Hoće li postljudska iskustva koja se čine milijun puta vrijednijima od današnjih vrhunskih iskustava uistinu biti milijun puta vrijednija? Ili su, umjesto toga, kao što moralni nihilisti tvrde, vrijednosni sudovi po svojoj samoj prirodi bez vrijednosti istinitosti? Možda je ova rasprava tek isprazno iskazivanje stava budući da je razlika između činjenice i vrijednosti logički nepremostiva? Ostavit ću to pitanje otvorenim, no ako bismo na trenutak mogli pretpostaviti kako su (neki) naši doživljaji vrijedniji od, recimo, najboljih doživljaja jedne gliste, tada se možemo zapitati nisu li možda razvijeniji načini postljudske osjetilnosti proporcionalno vrijedniji od naših. Dakle, ako je moguće vrijednost prilagoditi i biološki obogatiti, zašto tada ne bismo planirali stvaranje održivog obilja molekularnih vrijednosnih supstrata putem najdjelotvornijih digitalnih tehnologija? Ili barem, prije nego li počnemo suditi o postljudskom blagostanju, pokušajmo otkriti što nam nedostaje.
2) TEHNIČKI PRIGOVOR(I)
Iako bi biomehanika mogla predstavljati problem ipak možemo raspravljati o tome da postanemo 1000 puta viši. No, ima li uopće smisla raspravljati o tome, osim retorički, da postanemo 1000 puta sretniji? Možemo li sreću uopće pojmiti kao biološku kategoriju? Je li emocionalno blagostanje uistinu prirodni fenomen kojega je moguće objektivno mjeriti i kvantificirati? Imaju li sreća i ostala poželjna stanja uma precizno određene neurološke supstrate koji se mogu beskonačno selektivno poboljšavati? Postoji li uopće jednodimenzionalna ljestvica užitka i boli?
MOŽEBITNO OČITOVANJE
“Sreća” je uistinu gruba etiketa koja evocira čitav raspon od veličanstvenih vrhunaca ljudskog duha do lijepog dana na moru. Zastrašujući je izazov za digitalnu neuroznanost pronaći vezu, na molekularnoj razini, naših emocionalnih stanja s pojmovima kao što su omjer gustoće receptora i popunjenosti neuropeptidima, alternirajuće prožimanje, fosfoproteini, profili genskog izražaja itd. U budućnosti, naša će se konceptualna shema osjećaja morati obogatiti kao i sam repertoar osjećaja. S vremenom će se neke od naših lošijih emocija ukloniti. Druge će biti iznova podešene: na primjer, postljudskoj analogiji dosade ne treba biti nelagodno zadržati i analognu funkcionalnu ulogu; subjektivno gledano, postljudske analogije dosade tek su relativno manje zanimljivije od osjećaja očaravajuće fascinacije. Teoretizirajmo dalje: geni novih primarnih osjećaja mogli bi se razgranati − naša se emocionalna paleta može genetski proširiti. Sporno je postojanje jednodimenzionalne ljestvice užitka i boli. Kod štakora se uspjelo točno locirati “središte užitka” smješteno na jednom kubičnom milimetru srednje velikih projekcijskih neurona s dendritičkim trnovima u rostrodorzalnom području središnje ovojnice nucleusa accumbensa. Čak i ako se ustanovi da nema nikakve sličnosti s ljudskim mozgom ta složenost ne bi u osnovi promijenila tehničku izvedivost neograničenog emocionalnog rasta. Kako se tehnologija kompjuterizirane tomografije razvija i unaprijeđuje uspjet ćemo pronaći detalje veza između mozga i blagostanja te selektivno “preumnožavati” što nam je sada nepojmljivo i zamisliti.
Konkretnije, prisjetimo se kako su miševi, koje su znanstvenici nazvali Doogie prema televizijskom liku i serijalu Doogie Howser, MD, postali inteligentniji s dodatnom NR2B molekulom NMDA receptora, ali im se jednako povećala i osjetljivost na bol. To je jedan od gorih primjera. No, neuroznanstvenici, u principu, mogu genetski kopirati i mnogostruko uvećavati broj takvih receptora, kao što je “mu” − opijatski receptor, koji sudjeluju u modulaciji sreće. Genska se terapija već eksperimentalno može koristiti u svrhu višestrukog povećanja broja opijatskih receptora koji se pojavljuju na površinama moždanih stanica koje prenose poruku o boli od upaljenog zgloba do moždine − bol je na taj način protjerana. U budućnosti će se reakcija moždanih stanica na već poznate opijate moći uvećati putem poboljšavanja receptora u mozgu. U principu, možemo ih modelirati kako želimo, pojačati ili oslabiti reakciju, putem bilo kakvih utjecaja izvana ili iznutra odnosno nas samih. Osjećaj zadovoljstva moguće je “povećati i poboljšati” i funkcionalno i anatomski. No, da bismo ovladali tom majstorijom, i nama samima, morat ćemo preurediti um/mozak kako bismo si priuštili čim više zadovoljstva kroz aktivnosti koje nam se čine korisnijima kroz dulje vrijeme, tj. morat ćemo odrediti prioritete, a ne uzimati što se prvo nudi. Prirodna selekcija je “razbolila” naše emocije u korist gena. Treba ih sada “izliječiti” kako bi koristili nama.
Dugoročno, poboljšati osjećaj zadovoljstva ili genetski promijeniti “osjećaj krivnje” tehnički neće predstavljati veliki izazov. Pravi je izazov kako to postići a da je pritom odgovorno, pronicljivo i suosjećajno, kako sačuvati zaštitnički odnos prema potomstvu, izbjeći psihotična i manična ponašanja te općenito ne uzrokovati negativne posljedice kako na pojedince tako i na cijelo društvo. Poprilična su to ograničenja. Uzmimo na primjer postojeće antidepresive koji ne samo da su često nedjelotvorni i “loši” već mogu kod osjetljivijeg pojedinca umjesto poboljšanja uzrokovati manična ponašanja (više o tome može se pročitati u Touched with Fire: Manic-Depressive Illness and the Artistic Temperament iz 1993. autorice Kay Red∫eld Jamison). Uistinu se osjećati zadovoljnije, a ne samo bolje, neće doći od tek duljeg životnog vijeka “u kojem ćemo se osjećati sjajno” već će se morati zadržati i pronicljivost uma i društvena snalažljivost. Kritičko prosuđivanje je izgubljeno u maničnom ponašanju.
Pretpostaviti takvo što je prilično sporno. Tradicionalan način da se stvori recimo nešto estetski lijepo jest napraviti sliku ili kip koji će kod publike izazvati estetsko zadovoljstvo. Napredniji način stvaranja djela koja izazivaju oduševljenje je upotreba tehnologije kompjuterizirane tomografije, koja će otkriti neuronski zapis estetskog doživljaja, doprijeti do njegove biomolekularne srži i tada poboljšati substrate. Prekrasno transcendentalno iskustvo moći ćemo na zahtjev pokrenuti u jačem obliku nego što ga danas osjećamo − možda uz pomoć sprave koja je prilagođena korisniku poput kakvog iPod-a, ali kojeg će pokretati misao, ili kao što je to sada moguće, uz pomoć nekog stimulansa. Od tuda i tvrdnja da će estetski doživljaj postljudi biti mnogostruko snažniji od današnjeg − koji će se vjerojatno povećati kada se riješi problem neopisive boli poroda: umjetne maternice nisu ništa više “neprirodnije” od umjetnih materijala koje nosimo. Kaže se da mistici i pjesnici mogu “vidjeti svijet u zrncu pijeska”. No, zar ne bismo i mi ostali u budućnosti mogli vidjeti ljepotu tamo gdje je sada ne vidimo? Postljudi neće cijeniti ljepotu po nekom univerzalnom obrascu. Svakodnevni postljudski život bit će u potpunosti sastavljen od raznolikih stupnjeva ushićenja.
Upotrijebit ću još jedan moguće sporan primjer: uobičajeni način postizanja duhovnog doživljaja je meditacijom i molitvom. Futuristički će način − ako se duhovnost smatra vrijednom dimenzijom doživljaja − otkriti neutralne substrate duhovnog doživljaja, možda čak i neuronske substrate božanske objave i doživljavanja Boga te će ih poboljšati, očistiti od nepotrebnih dijelova, poboljšati i njihovu molekularnu srž i metaboličke putove koji upravljaju njihovim pojavljivanjima. Naši će potomci moći to tehnički postići kako bi svakodnevno uživali u božanskim doživljajima koji će biti milijardu puta potpuniji od bilo čega što je danas psihološki moguće. (Ovime se može oboriti tvrdnja kako su transhumanisti bezdušni materijalisti nesvjesni viših dimenzija doživljaja. Poneki od nas uistinu žive u duhovnoj pustinji. Ironično, ali religiozni biokonzervativci onemogućavaju bezbožanskom da opći s božanskim, a tradicionalni mistici nam ne dozvoljavaju pristup tehnologijama mističnih iskustava.)
Priznajem kako ovakva neurološka redukcija miriše na frenologiju. Netko bi s podsmijehom mogao reći da možemo govoriti i o “središtu za humor” u mozgu te da bismo mogli “poboljšati i njegove biološke supstrate”. Ali, bilo to duhovito ili ne, uistinu postoji takvo središte − ne tek funkcionalno već i anatomsko. Ako se stimulira moždana ovojnica lijevog donjeg dijela temporalnog režnja apsolutno sve će nam postati nevjerojatno smiješno. No, naši će potomci (ili budući mi) primijeniti sofisticiranije stimuliranje ili će podesiti zadane postavke duhovitosti. Danas neke ljude smatramo duhovitima, dok drugi to jednostavno ne mogu biti. Ako duhovitost smatramo vrijednom karakteristikom možemo li je podesiti da nam sve bude zabavnije? Postoji li neki standard raspona duhovitosti u određenim uvjetima − rijetka i slaba za okrutni darvinistički život, nešto viša za postčovjeka? Ili bi raspon trebao biti neograničen ako to uvjeti dopuštaju? Ako uspijemo otkriti neurološke supstrate za duhovitost, onda ih možemo i biološki neograničeno poboljšati. U teoriji, u postljudskom svijetu bez patnje, naši će nasljednici cijeniti humor milijardu puta više nego što je moguće sada. Tradicionalno, biti vrhunskim komičarem značilo je pričati bolje viceve ili pisati vrhunske komedije. Sofisticiranija vrhunska duhovitost u postljudskom dobu neće značiti (samo) biti duhovitiji već i poboljšane neurološke supstrate zabave. Ovo može zvučati kao niz uputa za besmislenost. S druge strane, prisjetimo se Wittgensteinove izjave kako dobro filozofsko djelo može u cijelosti sadržavati viceve. U darvinističkom svijetu punom patnje to se može činiti razvratnim, no sutra bi to moglo savršeno odgovarati.
Ok, bio je to šaljiv primjer. Ali može se primijeniti i na osjećaj ushićenja, uzevši u obzir najosnovnije načelo ugode, usvajanje motivacijskog sistema osnovanog na razinama blaženstva sociološki je prihvatljivije od poboljšane sklonosti da nam je sve smiješno. Stari je način poboljšavanja blagostanja podrazumijevao manipulaciju vanjskih uvjeta − katkad je tome bila pridružena nekompetentna upotreba alkohola. Utopije boraca za zaštitu okoliša stvorene su na temelju ljudske prirode i ograničujućih povratnih reakcija “mehanizama sreće”. Suprotnost je izravna elektronska stimulacija središta za užitak (“wireheading”). To je učinkovit ali proizvoljan način, a kao evolucijsko rješenje je nestabilno. Razvijenije postljudsko društvo će sreću nastaviti tražiti putem poboljšavanja okolnih uvjeta, ali kroz kakve će se afektivne filtere simulirati/ doživljavati takva okolina? Možda će postljudi kroz medij misli upijati senzorne informacije. Tehnički je puno teže poboljšati razine složenih, “gustih” društvenih osjećaja, nego li je to slučaj s jednostavnim orgazmičkim ushićenjem ili čak s duhovnim zanosom. No, ako želimo, to možemo postići razvijanjem i poboljšavanjem tehnologija kompjuterizirane tomografije i genske terapije. Tehnologije ravnomjernog rajskog ushićenja je u principu ostvariva. Izazov je upotrijebiti ih pametno na globalnoj razini i šire. “Pamet”, nažalost, nije dobro definirana.
3) PRIGOVOR “STROJU ZA PROIZVOĐENJE ISKUSTVA”
Sama ideja “umjetnog” razgranjavanja našeg hedonističkog polazišta putem biotehničkih iskustava podsjeća na hipotetski “Stroj za proizvodnju iskustava” harvardskog profesora filozofije Roberta Nozicka. U svojoj knjizi Anarhija, država i utopija iz 1974. osporava etički hedonizam kroz ideju utopijskog stroja koji će izazvati bilo kakvo iskustvo koje korisnik zatraži. Stvaranje jednog takvog stroja osiguralo bi vjerojatno i superautentičnost: korisnici bi si čestitali što su ipak odlučili ostati prikopčani u realni svijet − oduprijevši se obećanjima evanđelista Iskustvenog Stroja i njihovih eskapističkih fantazija. U svakom slučaju, kada bi se i nudila mogućnost ostvarenja svih naših snova, većina nas (vjerojatno) tu mogućnost ne bi prihvatila. I to odbijanje pokazuje što nam je vrijednije. Za svrhu ovog prigovora, milenijska neuroznanost tehnički je u mogućnosti stvoriti iskustva koja su milijun puta ljepša od onog što darvinistički umovi mogu pojmiti. I što onda? U realnom svijetu važnije su stvarne činjenice, a ne lažna sreća.
MOŽEBITNO OČITOVANJE
Ovaj prigovor nije plod mašte. U budućnosti nešto nalik stroju za proizvođenje iskustva tehnički će biti izvedivo, možda uz pomoć virtualne stvarnosti, neuroloških nanorobota i prestrukturiranja središta za užitak. Možda će takve tehnologije biti svima dostupne − no pitanje je kakve će posljedice na stabilnost i evoluciju društva imati takva globalna upotreba. (Ako takvi strojevi i postanu svima dostupni, tada se postavlja pitanje nismo li već priključeni na jedan (the Simulation Argument). Hipoteza je zanimljivija onim optimistima koji su zaljubljeni u život i misle da je ovo najbolji mogući svijet, nego li depresivnim darvinistima koji vjeruju u suprotno.)
Moguće ili ne, ne želim raspravljati o tehničkim izvedivostima takvog stroja. Mogućnosti genetske promjene u svrhu boljeg života ne bi trebale uzrokovati porast eskapističkih svijetova fantazije. Ako se kontrolira, postepen porast zadovoljstva može omogućiti (post)ljudima da se posvete svijetu − i jedni drugima − čak na jednoj prisnijoj razini. Suprotno tome, ako se nešto brani i oduzima dolazi do poremećaja u ponašanju i kliničkih depresija. Pod istim okolnostima, populacija koja postupno postaje sretnijom bit će i više društveno angažirana − s drugim ljudima i s dogovorenom stvarnošću. Poznato je da sretniji ljudi imaju bogatiji društveni život; dok su depresivni ljudi društveno izolirani i usamljeni. Postljudsko mentalno zdravlje najvjerojatnije je nezamislivo drugačije od svijeta današnjih sretnih bića: bila bi to sreća puna značenja i života koju psihološki ne možemo niti zamisliti. No, taj prekrasan ishod neće − ne bi trebao − biti objašnjiv zbog toga što su naši nasljednici eskapisti priključeni na stroj, već zato što će postljudski život biti prekrasan.
Možda. U stvari, ovo je obrazloženje prejednostavno. Pojednostavljuje problem zbog cijelog niza pojava. Jednostavno ne postoji stvarna činjenica koja bi mogla opravdati dane prigovore − te tako u budućnosti spriječiti razvoj i upotrebu sličnih tehnologija zbog straha da ćemo izgubiti doticaj sa stvarnošču. Usporedimo recimo matematičku i umjetničku ljepotu. Matematičar ne želi moguće iskustvo rješavanja složene jednadžbe ili matematičkog teorema, već da to rješenje ili dokaz bude uistinu stvarni u nekom platonskom smislu. Ali ljepoti (ili ružnoći) jednog kipa ili slike nemoguće je izbjeći − ono stvarno postoji pred očima publike. Za estetu koji žudi za doživljajem izvanredne ljepote ne postoji nikakva činjenica osim samog doživljaja. Ljepota nije manje stvarna, i sigurno se čini dijelom svijeta; no subjektivna je. Ako je tako, zašto se onda ne stvore supstrati postljudske superljepote umjesto jednostavne umjetničke slatkoće?
A dojam je i da su naši umovi već (disfunkcionalni) strojevi za stvaranje iskustva. Recimo sanjanje. Treba li uzimati lijekove kako bismo spriječili REM fazu spavanja jer snovi nisu istiniti? Možda ne bismo trebali uživati u lijepom zalasku sunca jer znamo da su sekundarne vrijednosti, recimo boje, rezultat našeg uma. (Makroskopske “osnovne” vrijednosti prema kvantnoj teoriji također ovise o našem umu, no to je sada nebitno.) Ako ste rođeni s monokromazijom i sve vidite u sivoj boji biste li tada kao pragmatičan, racionalan znanstvenik, odbili gensku terapiju na temelju činjenice da su boje lažne i da zelena trava u biti nije zelena? Ne biste, jer je općeprihvaćeno da nas vizualni doživljaji obogaćuju unatoč tome što, strogo uzevši, znamo da ne samo simuliramo i/ili percipiramo stvarnost nego je prije svega sami stvaramo. Uzmimo neki drugi primjer, što ako nam tehnologija neurološkog poboljšanja može promijeniti naše estetske filtere pa nam osamdesetogodišnjakinja izgleda jednako privlačna poput jedne dvadesetogodišnjakinje? Možda je moguće, no u stvarnosti je ipak malo drugačije. Evolucija nas je podesila tako da iskoristimo sav potencijal naših gena u naslijeđenoj okolini, no, u budućnosti moguće je optimizirati rad njihovih prijenosnika (tj. naša tijela). Razine dobrobiti milijardu puta bolje nego što možemo zamisliti, nisu ni manje ni više autentične od zelene boje trave (ili privlačnosti Marilyn Monroe). Mogu li takva stanja postati uobičajena poput trave? Pretpostavljam da je tako, ali pretpostavke ne prolaze dobro.
4) PRIGOVOR NEPRIMJERENOM PONAŠANJU
Neki kritičari zagovaranje supersreće smatraju zabrinjavajućom pojavom jer bi moglo doći do, da tako kažemo, “neprimjerenog” ponašanja. Naš osjećaj za primjereno pod utjecajem je naše evolucijske prošlosti. Sve su naše intuicije obilježene. Recimo da završite pod hipotetskim autobusom. To bi bio konkretan primjer neprimjerenog ponašanja. Čak i da vam taj događaj nije bio neugodno iskustvo, biste li željeli da se vaši prijatelji razvesele kada čuju vijesti, usprkos nesreći? Manje dramatičan primjer bio bi da ćemo i dalje griješiti kako život postaje bolji. Postojat će nezgode i neslaganja, možda i žešće svađe. Negativna reakcija od velikog je značaja u očuvanju kritičke svijesti. Čak i ako patnja kakvu danas poznajemo nestane i dalje ćemo trebati nešto nalik tjeskobi i nezadovoljstvu kao pokretače razvoja.
MOŽEBITNO OČITOVANJE
Protuargument bi bio da čak i radikalno povećano zadovoljstvo životom može održati cijeli niz negativnih reakcija. Moguće je da se hedonistički kontrast i poveća − čak i ako postljudska afektivna donja granica bude veća od današnje gornje afektivne granice. No, u većini slučajeva suptilne razine zadovoljstva će biti dovoljne. Poboljšani postljudi moći će i dalje biti osjetljivi na dobre i “loše” poticaje. Čak i kad će se sklop svjesnosti poboljšati i dalje će postojati funkcionalne analogije nekih današnjih negativnih emocija.
Moguće je i da sačuvamo veći dio naših sklonosti. Ako vam je draži Beethoven od Brahmsa, ili filozofija od igara, tako će i ostati usprkos povećanju zadovoljstva. Hedonistički kontrastni omjer će u principu ostati nepromijenjen iako se raspon povećao. Imamo utemeljene razloge pitati se koliko je uistinu dobro sačuvati te naše sklonosti. Većina je naših želja i sklonosti u načelu poprilično neugodna, one su bile oblikovane našom krvoločnom evolucijskom prošlošću koja je sebičnoj DNK dozvoljavala da se umnožava. Možda bi bilo dobro prekinuti s nekim lošim navikama, a ne ih tek podesiti. Ali prema tehnologijama hedonističkog poboljšavanja − barem kao teoretskoj mogućnosti − dosljedan je “otpor promjenama sklonosti”. U praksi bi konceptualna revolucija primjerenih raspoloženja (vjerojatno) dovela do globalnog hedonističkog
poboljšanja čiji domašaj i prirodu sada jedva možemo zamisliti.
A što je s tugovanjem? Bismo li trebali ukinuti tugovanje prije nego li pobijedimo smrt − puno teži biotehnološki izazov od poboljšanja subjektivnog blagostanja? Ako hipotetski i završim pod autobusom, svakako bih htio, što je sebično od mene, da takva nesreća umanji zadovoljstvo mojih prijatelja. Ali ako uistinu cijenimo prijatelje, tada ne želimo − uistinu ne bismo trebali željeti − da naši prijatelji pate zbog nas. Uvjetovano smanjivanje njihova blagostanja je najprimjerenije što možemo tražiti. Ako govorimo o “neprimjerenim” reakcijama, tada najbolji kandidat za to jest darvinistička želja da drugi pate, čak i oni koje “volimo”.
Ili prozaičnije, nadajmo se kako će transhumanisti oprezno prelaziti cestu.
5) PRIGOVOR POTKOPAVANJU KARAKTERA
Opet samo pretpostavljam, ali peta je briga hoće li razine izuzetne sreće biti loše za naš karakter. Mislim na ljude koji stalno odlaze na zabave i žive “hedonističkim” načinom života, ili na ovisnike, ili loše roditelje koji zapuštaju svoju djecu. Futuristički primjer propadanja karaktera mogli bi biti razni oblici izravnog elektronskog podražaja mozga (“wireheading”) − možda u obliku neuročipa koji će omogućavati nevjerojatno blaženstvo. Općenito, “neprirodno” ekstremna sreća potpomaže sebičnost, samodopadnost, narušenu sposobnosti rasuđivanja, češće riskiranje, manično ponašanje − te bezobzirnost. Prema navedenome, ne nagoviješćuje li budućnost u ovom svemiru nešto nalik izravnim električnim podražajima mozga, heroinu i cracku?
MOŽEBITNO OČITOVANJE
Naravno da ne. Kao protuargument želim reći kako stvaranje sreće može biti itekako dobro za naš karakter za razliku od bezumnog hedonizma ili nesmotrenog osobnog eksperimentiranja. Tehnologije poboljšavanja karaktera mogu jednako pomoći utilitaristima i onima koji to nisu. Potencijalno možemo iskoristiti dolazak biotehnologije, nanorobotike i informatičke tehnologiju u svrhu zadobivanja kontrole nad emocijama te tako postati bolji (post-)ljudi. Unaprijedit ćemo vrline, karakter, doličnost, postat ćemo ljubazniji i pristupačniji, suosjećajniji. Postat ćemo, kad već sada nismo − a s nepoboljšanim strukturom naših umova biološki niti ne možemo − konačno ti (post-)ljudi kojima se toliko divimo. Zbog naše darvinističke prirode previše oblika prihvatljivog ponašanja ne donose nam toliko zadovoljstva pa ne postaju učestalo ponašanje, često naša želja za boljim životom kao bolji ljudi poklekne kada nas obuzmu naše primarne žudnje. Za razliku od nekih nižih poriva, velik broj naših moždanih aktivnosti ne povlači za sobom i “instantu” nagradu, a i te druge nagrade zahtijevaju da se i mi malo više potrudimo. Mnogi oblici altruističkog ponašanja pružaju manje zadovoljstva nego kada smo sebični − sretniji smo kada poklanjamo sebi nego drugima. No, u budućnosti je moguće da ćemo biti blaženo sretni nakon višesatnog učenja, nesebičnog pomaganja ili “nerazumne” darežljivosti. Postljudska kontrola emocija trebala bi nam omogućiti povećavanje onih osobina koje smatramo poželjnima, prevladat ćemo ograničenja darvinističkog uma na načine nedorasle manipulacijama okoline. Pojednostavljeno rečeno, Drugi život će nam omogućiti da postanemo osobe kakve bismo htjeli biti, ali buduće tehnologije poboljšavanja mogu nas i u Prvom životu učiniti idealnim bićima.
Trebali bismo spomenuti jedan nedostatak u takvom ružičastom pogledu na budućnost. Hoće li nam takva genetski dobivena sreća oduzeti sposobnost osobnog rasta i razvoja karaktera kroz životne nedaće i borbe u kojima žrtvujemo sebe?
Govorilo se da je Madame de Staël znala gurnuti svoje prijatelje u vodu kako imala zadovoljstvo njihovog spašavanja. Civilizacija raznolikih razina supersreće ne bi imala potrebu za herojskim činima u klasičnom smislu. No, cjeloživotno mentalno zdravlje ne bi nas trebalo pretvoriti u slabiće. Baš suprotno, superpoboljšani osjećaji zadovoljstva trebali bi nas učiniti čvršćima i sposobnijima u ostvarivanju naših životnih ciljeva − i promicanju dobrobiti drugih. Ali najlakše odustaju klinički depresivni ljudi i oni koji su naučili da budu bespomoćni. Nažalost, istina je da su depresivci “slabi”.
Ali genetski predodređena supersreća obećava budućoj djeci osobnosti “veće od samog života”, beskompromisni integritet, i snagu duha jaču od bilo čega što je danas neurološki moguće. Moguće je stoga da supersreća osposobi ne-utilitariste učinkovitijem ostvarivanju svojih ciljeva.
Nameće nam se pitanje hoćemo li takve tehnologije pametno koristiti − ako ćemo ih korisititi? Uzevši u obzir grozne emocionalne krahove darvinističkog života, zašto ne bismo (pre)uredili naše osobnosti do određenih specifikacija, kao što to radimo s automobilima? Zašto post-darvinistički život ne bi bio čvrst, uzbudljiv i neuništiv?
6) PRIGOVOR KOLOTEČINI
Javlja se problem da ćemo izravnim poboljšanjem blagostanja putem neurobioloških intervencija odvesti civilizaciju u suboptimalnu kolotečinu. Ovo nije povjesno utvrđena primjedba kako utopijske vizije nedvojbeno vode u stravične distopije. Ako zamijenimo supstrate patnje i bolesti s promjenjivim razinama sreće možda tada uistinu postoji važan osjećaj kako ništa neće poći po zlu, nalik običnom nelagodnom osjećaju kako će nešto poći po zlu. To je temelj ovog prigovora, ako prebrzo ili prepohlepno posegnemo za onim što se nudi možemo zaglibiti zauvijek u lokalnom optimumu koji će nas spriječiti da dosegnemo svoje pune potencijale − što god oni bili jednog dana. Podsjeća nas to na takozvanu idealnu drogu, koju je Aldous Huxley nazvao soma, a koja pomaže pri postizanju osjećaja blaženstva, ili na bilo koji svedostupni oblik izravnog električnog podražaja mozga (“wireheading”). Ne, ne govorim o gulagu, ali transhumanisti sigurno imaju pravo očekivati više?
MOŽEBITNO OČITOVANJE
Ne možemo nikako isključiti ovaj scenarij. Ali sama mogućnost je razlog zbog kojeg bi čovječanstvo trebalo strateški razmisliti unaprijed, a ne da koletivno “nabasamo na sreću”05 − da se poslužimo riječima Daniela Gilberta. Pojava takve globalne kolotečine ovisi o tome kakve će načine biološkog poboljšavanja dobrobiti naši nasljednici prihvatiti. Na primjer, možda ljudima teških misli, osobito onim tjeskobnima, privlačno zvuči mogućnost genetskog kodiranja supstrata kontemplativne, mistične dobrobiti. Budisti takvo stanje nedostatka želja nazivaju Nirvanom. Moguće je ipak da stvaranje takvog globalnog stanja blaženstva dovede do stagnacije u ponašanju − a cijelu civilizaciju u stalno mirovanje − iako će ono omogućiti nevjerojatni duhovni razvoj. Kao odgovor netko bi mogao reći: ”Što onda?”. No, umjesto da odaberemo stalnu smirenost, možda bi ova primjedba mogla promijeniti stav i umjesto zagovaranja (grubo rečeno) blagostanja na drogama počnemo razmišljati o poboljšanom traganju za novim, istraživačkom načinu života i poboljšanoj intelektualnoj radoznalosti. Ovakvo blagostanje ima nekoliko zamki. Oblici biološkog blagostanja koji se temeljito razlikuju od bilo kojeg stereotipnog oblika suvremenog čovjeka također zaslužuju da ih se pomnije prouči. Civilizacije koje su “okrenute prema van” vjerojatnije će se razviti u budućnosti nego introvertirane civilizacije koje se temelje na raznim inačicama meditativnog blaženstva. Takva bi se ekološka praznina tek trebala stvoriti u našoj galaksiji. A prazna se mjesta popunjavaju. Ako se svi ne okrenemo kontemplaciji ili odlučimo živjeti u virtualnoj stvarnosti tada će naši nasljednici vjerojatno otići i kolonizirati neki dostupni svijet unutar našeg svjetlosnog stošca. A što će slijedeće učiniti nije baš jasno.
7) PRIGOVOR DRUŠTVENOM POREMEĆAJU
Biološko poboljšavanje dobrobiti može uzrokovati katastrofalne poremećaje na šire strukture društva. Ovaj je prigovor u potpunoj suprotnosti s uobičajenom zabrinutošću kako će nas “umjetna” sreća učiniti podložnijima kontroli vodeće elite (usporedi s Huxleyevom somom). Suprotno tome, ovdje je primjedba kako će super-poboljšano blagostanje poremetiti društveni poredak − hijerarhijsku ljestvicu na kojoj se temelje sva primitivna društva. Sposobnost pritajivanja i prepuštanja moći drugima za sisavce je dioprilagodbe životu u skupini. Ako bismo zaustavili supstrate poniznosti tada bismo svi mogli postati “alfa-mužjaci”. Takvim bi društvom bilo nemoguće upravljati, čak i u najslobodnijem liberalnom smislu.
MOŽEBITNO OČITOVANJE
Protuargument bi bio kako je zbog ovakvih scenarija važno dalekovidno planiranje. Nekontrolirano masovno podizanje raspoloženja − za razliku od emocionalnog obogaćenja − može uzrokovati hipernatjecateljski poremećaj u društvu, što bi dovelo do katastrofalnih svjetskih poremećaja. Najveća je prijetnja životu na Zemlji u doba nuklearnog, biološkog i kemijskog naoružavanja takvo natjecateljsko ponašanje alfa-mužjaka koji žele vlast. Stoga je ovaj prigovor ozbiljniji nego što se čini. S druge strane, podizanje raspoloženja može također biti empatijsko i u korist društva. “Zrcalni neuroni” na primjer, mogu se umnožiti i radno poboljšati kao i naše raspoloženje te tako povećati našu sklonost surađivanju. Isto su tako moguće dugodjelujuće dizajnerske “volim-te-droge” (hugdrugs), sigurne i dostupne droge slične MDMA drogama, kao i njihovi genetički ekvivalent. Društvena će povezanost biti biološki poboljšana. Kako se ovakve teorije nikada nisu sistematski istraživale onda nam je teško razumljiv moguć široki utjecaj radikalnog poboljšanja raspoloženja na postojeću društvenu hijerarhiju. Ipak to nije razlog za vječnim “zamrzavanjem” većeg dijela čovječanstva u podjarmljenom strahu − stanju u kojem se nalaze mnogi pripadnici nižeg društvenog položaja.
8) PRIGOVOR SELEKCIJSKOM PRITISKU
Tehnički je izvedivo, na kratke pruge doduše, izravno proširiti supstrate blagostanja kroz cijeli život. Tehnički je moguće poboljšati naše genetski uvjetovano raspoloženje kroz somatsko-staničnu i embrionalno-staničnu gensku terapiju. Međutim, dugoročno gledajući, pojavit će se selekcijski pritisak protiv rastućih razina supersreće. A to i nisu baš realni scenarij.
MOŽEBITNO OČITOVANJE
Kada se zaustavi starenje reprodukcija će biti rijetka i strogo kontrolirana − bez obzira koriste li naši tobože besmrtni nasljednici stvarano zadovoljstvo. U suprotnom će Zemlja (ili u teoriji naša galaksija ili lokalna sazviježđa) biti prenapučena preko svih kapaciteta. Za doba kada će tradicionalno rađanje djece prestati, ovakva nagađanja uključuju složene primjedbe o prirodi selekcijskog pritiska.
U međuvremenu će pritisak biti vrlo jak, ali postoje čvrsti dokazi prema kojima će takvi selekcijski pritisci djelovati protiv bilo kojih genotipova/skupina alela koji preodređuju darvinističke neugodnosti u svim svojim oblicima. Razlog tomu je što se nalazimo na samom početku reproduktivne revolucije dizajnerskih beba. Budući će roditelji uskoro moći birati osobnosti/genetsku strukturu svoje djece umjesto igranja ruleta s genima. Kako odgovorno planiranje obitelji postaje uobičajeno, a dijagnosticiranje prije same implantacije rutina, jak će selekcijski pritisak stupiti na snagu tek kad će se zaustavljati lošiji ljudski doživljaji putem gena/genotipova. Ne pokušavam započeti službeno medeliranje teorije igara ili raspravu o postljudskoj populacijskoj politici. U svrhu objašnjavanja zamislimo da ste vi budući roditelji koji biraju genetske predispozicije svog djeteta, što biste odabrali? Sigurno ne biste htjeli genotipove koji predodređuju tjeskobu, depresivne poremećaje ličnosti, shizoidne sklonosti ili bilo koje druge patološke poremećaje uma. Koliko jako (ili, u teoriji barem, slabo) biste postavili zadovoljstvo vašeg djeteta, koliko biste htjeli da ono bude sretno? U svim kulturama roditelji žele da njihova djeca budu sretna, i to "prirodno", no sretna na koji način? Temperamentni roditelji možda bi željeli temperamentniju djecu, a onih nekoliko depresivnih roditelja željelo bi depresivniju djecu. Sve što nam treba da bi se selekcijski pritisak pokrenuo jest djelomično naslijeđena sklonost da nam djeca budu barem malo sretnija (odnosno malo manje tužnija) od nas samih. Selekcijski je pritisak potpuno drugačiji kada evolucija više nije “slijepa” i slučajna imajući na umu čemu se daje prednost kod prirodne selekcije − tj. kada se odabiru/stvaraju geni odnosno skupine alela u nadi kako ćemo dobiti željeni učinak. Takav je selekcijski pritisak već prisutan kod domaćih životinja, a uskoro će biti moguć i kod ljudi. Stoga možemo govoriti o tek nadolazećem post-darvinističkom dobu i to ne zato što će selekcijski pritisak nestati (naprotiv!) već zato što smo neodlučni prijeći s “prirodne” na “neprirodnu” selekciju.
Ovakva značajna promjena u reprodukciji ne isključuje i daljnju prisutnost selekcijskog pritiska na neke oblike subjektivne dobrobiti npr. ujednačenog blaženstva. Stoga elektronski podražaji i slični prirodni načini podražavanja neće imati prednosti. Ali će zato motivacijski sistem visoko-funkcionalnih razina supersreće biti vrlo prilagodljivi ako želimo taj fenotip za našu djecu. Više nam se sviđa odgajati djecu koja su neopisivo sretna i suosjećajna nego li depresivnu djecu. Treba napomenuti kako ovaj optimistični scenarij ne znači da će postljudski društveni život nalikovat hipijevskim komunama niti rave partyjima punim ecstasy-ja. I u raju je moguća funkcionalna analogija depresivnog pogleda na svijet.
9) PRIGOVOR RIZIKU ŽURNOSTI
Prioritet bi trebala imati superinteligencija a ne supersreća. Tek kada postanemo dovoljno inteligentni da bismo shvatili implikacije onoga što činimo tek tada možemo početi istraživati radikalno poboljšavanje raspoloženja. Preveliki su rizici preuranjenog djelovanja i stvaranja lažne nade.
MOŽEBITNO OČITOVANJE
Sam po sebi, ovaj prigovor može biti točan. Samo superinteligencija može iskoristiti sve potencijale koje pruža svemir. Ali emocionalno obogaćenje − za razliku od jednostavnog povećanja zadovoljstva − je samo po sebi sastavni dio superinteligencije. Moramo biti oprezni kako ne bismo stvorili dihotomiju: razvijena superinteligencija će vjerojatno posjedovati nezamislivo obogaćenu sposobnost suosjećanja − “Božanski pogled”.
Ovo je bitno jer − i uz tek slabu pretpostavku i još slabiji osjećaj etičke nužde − trebali bismo biti spremni, ako je potrebno, preuzeti rizik i prekinuti s kažnjavanjem, spriječiti patnju i okrutnost prema drugim bićima ili djelovati kada je rizik koji za sobom povlači nedjelovanje veći od rizika djelovanja. Važno je odrediti koliko dobrog će nam donijeti riskiranje. Usporedimo to sa starenjem. Bolna je istina, ali mi svi umiremo. Ako starenje gledamo kao neku groznu bolest, tada bismo bili spremni preuzet rizik i usporiti napredovanje bolesti. Mogli bismo uzeti niz dodataka (npr. resveratrol) koji su se pokazali djelotvornim u produživanju životnog vijeka kod testiranih životinja, ali ne znamo kako će djelovati na ljude. Možda će oni “zdravi” (umirući) ljudi koji pristanu na takvo što pogrešno ocijeniti ishod uzimanja lijeka, ali svejedno ta pogreška se ne odnosi na to koliko smo voljni prihvatiti mogući rizik, to je tek pogreška u računanju. Opasnosti leže i u nedjelovanju kao i u djelovanju. Prema tome, ljudi koji pate od kroničnih bolova ili depresije, čija je kvaliteta života loša (ili gora), s pravom prihvaćaju veće rizike i spremni su se upustiti u eksperimentalna liječenje samo kako bi ublažili bol. Za razliku od zdravih ljudi koji već u potpunosti uživaju u životu − pa bio on i darvinistički.
Problem ove analize nalazi se u činjenici da su sve tehnologije poboljšavanja prema prosvijećenim standardima naših nasljednika tek terapije ozdravljenja. Preuzimanje rizika kako bismo ublažili ozbiljnu bolest, kroničnu bol ili bilokoji psihološki poremećaj znatno se razlikuje od preuzimanja rizika kako bismo poboljšali već postojeću dobrobit.
Nažalost, prečaci ne postoje. Prema tome nema ni objašnjenja. Trenutačni euforični entuzijasti mogu tek dati slab, kratkotrajan uvid u postljudsko blaženstvo, ali izvlače nas iz “mehanizma sreće” − te, podmuklo ili ne, stvaraju opasne posljedice. Bitno je prisjetiti se kako su bili zavedeni i neki vrlo pametni ljudi. Kao mlad doktor Sigmund Freud je pisao o korisnosti terapije kokainom, tada još novim sredstvom dobivenim iz biljke. Bayer je proizveo Heroin kao lijek protiv kašlja koji ne stvara ovisnost. "Toliko je dobro. Nemojte ga ni probati", riječi su jednog intravenoznog ovisnika. Bilo kakvo moguće čudo od droge ili gensku terapiju koja obećava čudotvorni put k postljudskoj nirvani treba pomno istražiti, što je moguće brže i sa što većom sumnjičavošću.
10) PRIGOVOR NA TEMELJU “UGLJIČNOG ŠOVINIZMA”06
Cijelo sam vrijeme usredotočen na obogaćivanje emocionalnih “bioloških supstrata”. U suvremenoj filozofiji uma prihvaćena je mogućnost da se mi sami skeniramo, digitaliziramo i unesemo (uploadamo) u računalni ili neki drugi medij i da se tada reprogramiramo. Brz razvoj digitalne moći obećava takvo nešto u svrhu zaustavljanja starenja, liječenja bolesti, postizanja superinteligencije, uživanja potpune slobode izvan fizičkog tijela te u svrhu povećanja osjećaja zadovoljstva. Ako se nastavi nekontrolirani rast (neorganske) računalne moći tada ovo što govorim može postati stvarnost već za par desetljeća − a ne za nekoliko stoljeća koliko bi najvjerojatnije trebalo da dostignemo postljudski svijet.
MOŽEBITNO OČITOVANJE
Mišljenja transhumanista o ovoj temi variraju od onih koji smatraju da je takvo što neizbježno do onih kojima to izgleda poput nekog milenijskog kulta smrti. Ako vam je temeljno moralno načelo “jednostavno” uništiti svu patnju tada će “uploading” uspjeti u tome − ovako ili onako. Ipak, većina ljudi nisu negativni utilitaristi. Ako želite da vaše "unešeno" postigne superosjetilnost kao i superinteligenciju ili da uživa u postljudskim razinama blagostanja, da postigne tobožnju besmrtnost ili tek da očuva vaš identitet onakvim kakav je on danas, onda su egzistencijalni rizici takvog unošenja ogromni − možda i najveći egzistencijalni rizik s kojim se suočila ljudska rasa. Pa prije nego što krenemo s nečim toliko revolucionarnim nužno je stvoriti uvjerljivu teoriju svjesnosti − i točan matematički opis njegovih bezbrojnih struktura − kako za kaznu ne bismo stvorili zombije. Gotovo ste sigurni da su skeptici u krivu, npr. neurofilozofi smatraju kako jedinstvena svjesnost ovisi o kvantnoj usklađenosti te stoga bilo kakvo stremljenje k nesvakidašnjoj digitalnoj osjetilnosti pada u vodu kroz usko grlo “von Neumannove boce”. Svejedno je, ovako ili onako, jer postavka osjetilnosti in silco nije znanstvena hipoteza koju je moguće dokazati. Zagovornici unošenja polažu mnogo nade u jednu metafizičku teoriju. Naravno, samo uvjerenje da su svi svjesni je također metafizička teorija, iako malo manje sporna.
Putem (lažne) analogije, pogledajmo igru šaha. Zamislite pogrešno upućenog filozofa koji smatra da u šahu nisu važni samo slijedovi poteza već i sama tekstura pojedinačne figure; pa prema tome su igra s drvenim ili metalnim figurama, ili igra šaha na internetu različitog karaktera bez obzira na isti slijed poteza. Siguran sam da bismo pomislili kako je čovjek malo zbunjen i kako nije shvatio smisao igre šaha. Pojedinačne teksture figura, pa čak i materijalno nepostojanje ploče i figura kod internetske igre, nevažne su jer teksture, boje i fizičke karakteristike ne utječu na sam smisao igre − to su tek primjenjeni detalji. Pogledajmo sada unos (“uploading”). Ponovno zamislite pomalo naivnog biokonzervativca koji uporno tvrdi da za uspješni unos nije važno samo ponašanje (i slijed ponašanja) hipotetskog unosa, već i određene teksture (odnosno “kakav je osjećaj“) njihovih mentalno-percepcijskih stanja. Naravno, s jedne strane izvrsna tekstura (ako postoji) i supstrati strukture hipotetskog unosa su jednostavno primijenjeni detalji − nevažni za funkcionalnost utoliko što unos ima pravilnu funkcionalnu strukturu koja podržava unos-iznos odnosa jednakim svojim mesnim inačicama. (Ako hoda i glasa se kao patka onda mora da je patka.) Ako nas naše ponašanje definira, tada suprotna kvaliteta, nedostatak iste, “Martian pain”07 ili nešto drugo nije važno. A s druge strane, kritički važne strane, usporedba s šahom ne vrijedi. “kakav je osjećaj” biti ja je važan dio mog bića i osobnosti; to nije običan primijenjeni detalj, već definirajući detalj toga tko smo − koji objašnjava unutarnju prirodu. Kad bismo imalo znali kako skenirati, zabilježiti i digitalizirati kvalitetu, tada bi unos bio moguć, ali nažalost ne znamo. Naše je znanstveno poznavanje svjesnosti gotovo nikakvo. Za sada unos spada u svijet znanstvenog maštanja, a ne znanstvene fantastike.
Pretpostavimo, samo u svrhu ove rasprave, kako će u budućnosti tehnički i društveno biti moguć “unos” osjetilnih bića − vjerojatno uz pomoć kvantnih računala neuobičajenih struktura. Ako uzmemo u obzir da treba prenijeti i masu, budućnost mase/mesa koja će “ostati” postaje nejasna. Osim ako se organski život kakvog poznajemo ne uništi − npr. “destruktivni” unos kao konačni odgovor na problem organskog života. Tada će praiskonski darvinistički organizmi trebat pomoć od strane njihovih postorganskih nasljednika koji će ih spasiti. Tako se vraćamo na biološke supstrate svjesnosti s kojima smo i počeli.
ZAKLJUČAK
Superinteligencija, Superdug životni vijek i Supersreća?
Stoljeća tehnološkog i socio-ekonomskog “razvitka” nije nas učinio zamjetno sretnijima u životu od naših predaka lovaca i sakupljača. Ne postoji znanstveni dokaz da je tisućljetno preoblikovanje našeg okruženja imalo utjecalo na hedonističku kolotečinu. Hoće li budućnost nalikovati prošlosti? Gotovo sigurno ne. Sutrašnja neuroznanost obećava revolucionirati subjektivnu dobrobit, kako pojedinaca tako i društva. Ako već nagađamo, možda ćemo nadići svoj antropocentrizam te poboljšati i ostatak osjetilnog svijeta.
No za koliko? U odnosu na računalnu moć, eksponencijalni rast sreće je (pretpostavljam) nemoguć bez tehnologije koju ne možemo ni zamisliti. Ako se osigura čak i približan linearan rast biomarkera sreće bilo bi to zapanjujući diskontinuitet u povijesti života do sada. Postljudska verzija Zlatokosine verzije − “ni prevruće, ni prehladno” − mogla bi potencijalno nadmašiti hedonističku razinu naših humanoidnih predaka za par puta, ako ne i više. Možda će naši postljudski nasljednici s vremenom odlučiti, poput Billa McKibbena, reći “Dosta!”.08 Ali nejasno je kako, kada i zašto.
Vrijedi naglasiti kako ovakvi scenariji poboljšavanja postljudskog raspoloženja većinom nisu alternativa drugim transhumanističkim scenarijima naše budućnosti, pogotovo kada se radi o superinteligenciji i superdugom životnom vijeku. Baš suprotno, suptilna kontrola naših emocija uz motivacijsko poboljšanje trebala bi nam omogućiti, pod istim okolnostima, učinkovitije ostvarenje ovih scenarija − i uživanje u ishodu s više zahvalnosti. Wittgenstein u svom Traktatu kaže: “Svijet sretnog drugi je nego svijet nesretnog.” Naravno, a svijet supersretnog drugi je svijet nego ljudski svijet. Možda se jednom upustimo u proučavanje njegovih svojstava.
01 Drugi Život označava
ovdje Second Life,
virtualni svijet u obliku
igre, dostupan
putem Interneta, ali
i "drugi", postljudski
život, koji će zamijeniti
sadašnji darvinistički
svijet. (op.p.)
02 Autor koristi sintagmu
hedonic treadmill,
koja se odnosi
na teoriju psihologa
Philipa Brickmana i
Donalda Campbella,
po kojoj se razina ili
doživljaj sreće pojedinca
bitno ne mijenja,
bez obzira na
poboljšanje
ili pogoršanje
životnih okolnosti
kojima se on
uvijek iznova
prilagođava. (op.p.)
03 Hugh Everretova teorija
poznatija pod
imenom Teorija mnogo
svjetova ili alternativnih
realnosti
Brycea DeWitta
(op.p.)
04 Referenca na Shakespeareovu
komediju
Kako vam drago, kojom
završava poznati
govor "Čitav je svijet
pozornica..." (op.p.)
05 Stumbling on happiness
naslov je knjige
Daniela Gilberta.
(op.p.)
06 (op.p) Relativno nova
kovanica koja pokušava
objasniti kako
<
