english
Pretraga:
interaktivne instalacije · zvučne instalacije · device art · live art · znanost i tehnologija · umjetnost i znanost · umjetnost i tehnologija · umjetnost
Prostorni zvukovi - 100km na sat i 100dB ususret društvu kontrole

Deleuze tvrdi kako "trava izrasta iz sredine", a ne odozgo ili odozdo, što se odnosi i na umjetnike za koje je prije svega bitan svijet i kontekst u kojem stvaraju. Autori interaktivne audio-instalacije Prostorni zvukovi - Marnix de Nijs i Edwin der Heide - izrasli su upravo iz svoje sredine -visoko tehnološki razvijenog svijeta komunikacijske gužve, koji omogućuje cyber-identitete i u kojem je sve tržišno nastrojeno. Budući da je stroj platforma koja omogućuje bržu i efektniju komunikaciju koja se odvija posredstvom njega (telefon, računalo, mobitel, automobil, avion), autori Prostornih zvukova odlučili su izumiti stroj. Ono što su izumili predstavlja vlastitu paradigmu stavljajući u pitanje ulogu stroja u današnje doba.

Rad Prostorni zvukovi sadrži osobine suvremenih glazbenih uređaja, koji nisu namijenjeni isključivo reprodukciji, već i interaktivnom komponiranju zvučnih sekvenci u realnom vremenu. Instalacija također sadrži osobine automobila ili nekog drugog robota koji se kreće i postiže brzinu od 100km/h kružeći, po sizifovskoj putanju, oko vlastite osi.

Uz to postoji sličnost s nadzornim uređajima (primjerice nadzorne kamere i senzorski uređaji koji vas propuštaju ili ne propuštaju dalje), jer se upravo na tome temelji komunikacijski odnos s posjetiteljem. Projekt je sukladan svojem vremenu, vremenu u kojem društvo nadzora, kako ga definira Foucault, postaje društvo kontrole posredovane tehnologijom. Vremenu u kojem zatvorsku ustanovu - utjelovljenje sustava discipline i nadzora - Panoptikon, polako zamjenjuje stroj, koji te propušta samo ako posjeduješ lozinku, pravi otisak prsta, pravu boju glasa, pravi genetski kod.

Kakav su odgovor na temeljno pitanje suvremenog društva o odnosu čovjeka i stroja domislili Marnix de Nijs i Edwin van der Heide?! Njihova instalacija predstavlja gotovo savršenu ilustraciju Lacanove teze o odnosu koji ne postoji, ali djeluje (koju Lacan primjenjuje na odnose između muškog i ženskog spola). Puka činjenica da odnosa stroj-čovjek nema, ne može spriječiti čovjeka u kreiranju tog odnosa, iako stroj koji nema ni kognitivnih ni emotivnih sposobnosti, ne pokušava uspostaviti komunikaciju, već izvršava ono za što je programiran.

Kontejner.