Performans se realizira u formi neverbalne komunikacije, pri čemu publika participira u energiji, narušavajući kontrolirano determinirano kretanje tijela umjetnika, kreirajući novu dinamičnost pulsiranja, utječući na mentalno i tjelesno stanje izvođača.
U izoliranom i hermetičnom društvenom prostoru oko umjetnikove glave, u kojem je čitavo tijelo svedeno na interaktivnu instalaciju, subjekt gubi svoju autonomiju percepcije realnog prostora uslijed ubrizgavanja novih misli materijaliziranih u dimu.
Hipnotička, restart-inkubacija u interaktivnom odnosu cijeli performans vodi u nepoznato; ne jamčeći sigurnu i predvidljivu institucionaliziranu formu. Pored toga što se situacija percipira na vanjskoj razini samovoljnom pasivnošću umjetnika, s porastom komunikacije i halucinacije on traži trenutak imperativa skupne odgovornosti, etičnosti društvenog organizma kojeg provocira i propituje.
