Što je to žrtva?
Koncept žrtve, obično u vezi s tlačiteljem, uveliko se analizira u literaturi na tu temu, pogotovo u onoj tački u kojoj se on disciplinarno preklapa sa studijama o rodnom i spolnom identitetu (ili pak tzv. queer studijama). Većina teoretičara 20. stoljeća pokušava dekodirati književne tekstove koji direktno govore o statusu žrtve − tekstove koji su u ranijim stoljećima bili zabranjivani ili zaboravljeni uslijed preskriptivne cenzure, kakva su, primjerice, djela Marquisa De Sada ili austrijskog pisca iz 19. stoljeća Leopolda von Sacher-Masocha, kao i francuskog teoretičara iz 20. stoljeća Georgesa Bataillea.01 Široko zanimanje za opskurne, perverzne lične odnose koji su zapravo simptom političkih odnosa − totalitarnih i tiranskih − našli su svoje mjesto i u drugim interdisciplinarnim istraživanjima. Međutim, osim razmatranja koncepta žrtve i tlačitelja, drugi su detaljni koncepti rijetko bivali analizirani.
Psihijatrijska (a ne psihoanalitička) dijagnoza neuroze, šizofrenije i psihoze našla je svoje mjesto u proučavanju kulture; ta stanja kao kulturalne simptome, “dezinficirane” od njihove klinički negativne vrijednosti, analizirao je u svojim radovima francuski psihoterapeut Guattari.02 Postala su koncepti koji, s jedne strane, pomažu u sprečavanju kulturalne osude mentalne bolesti, što pokazuje da cijele kulture i društva (mogu) pokazivati iste te simptome. Ali, ta su stanja također otvorila put istraživanju inovativnih, lucidnih ili opskurnih spoznaja “o ludilu” koje su ranije bile cenzurirane.
S druge strane, ti su radovi pokazali da kultura učestvuje u nastanku simptoma kod pojedinaca. Sve što se definira kao poremećaj “ponašanja” ili “mentalnog zdravlja” ili kao “mentalno bolesno”, kao bumerang se vraća sa¬mom društvu (izuzev nekih genetskih predispozicija), čime se pritisak društva na te krhke pojedince vratio svome izvoru.

Što je to post-traumatski stresni poremećaj?
Mada nisam psihoanalitičarka već teoretičarka medija i kustosica, usudila sam se uzeti ovaj “vrući” koncept koji se pojavio u posljednjih nekoliko decenija u geografskim područjima iz kojih i sama dolazim (jugoistočna Evropa), koncept koji ima političke i ekonomske implikacije te stoga otvara prostor za diskurs. Taj koncept, nazvan post-traumatski stresni poremećaj − ili PTSP − popularno se zove i “vijetnamski sindrom” ili, u specifičnim slučajevima, “sindrom torture”, “sindrom konc-logora”, “sindrom psihoseksualne torture”, ili “štokholmski sindrom”. To je jedna klinička dijagnoza koja opisuje cijeli niz simptoma čiji je “okidač” zajednički − trauma.03
I doista, trauma se u velikoj mjeri istražuje u kontekstu kulturalne analize, posebno kroz proučavanje književnosti i filma, i to pretežno u analizi literature i filmske produkcije vezane za holokaust. To uključuje analizu formativnih iskaza koji primjenjuju “flashback” na specifični traumatski događaj, sa njegovom karakteristično opresivnom vremenskom povezanošću, ali i simptome PTSP-a, kao što su poricanje i nespremnost da se govori o traumatičnom događaju. Pri tome se, međutim, ne primjenjuje klinički koncept PTSP-a. PTSP ima jednu specifičniju, obično političku definiciju koja se možda ne može primijeniti na sve slučajeve navedene u prethodnoj analizi. Kao prvo, on ne pravi razliku između žrtve i tlačitelja već svakog tko pokazuje te simptome tretira kao pacijenta. Nadalje, PTSP je institucionalno uokviren; on uključuje politički a također i socijalni i ekonomski aspekt žrtve. To zavisi od interesa države ili međunarodnih organizacija za ljudska prava koje se bore protiv torture, kao i interesa za posljedice koje trauma ostavlja na direktnim ili kolateralnim žrtvama u smislu njihovog društvenog funkcioniranja. To također zavisi od negativnih aspekata onog što se doživljava kao prijetnja za društvo, koja uključuje i prijetnju za pojedinca. Često, samoubistva ili masovna ubistva, u kombinaciji sa samoubistvima do kojih dolazi uslijed PTSP-a, mogu nastaviti mučiti i plašiti sredinu i reflektirati traumu natrag na društvo nakon što se okonča traumatični događaj poput rata. Ova inverzija uloga može se dogoditi gotovo u bilo kojem trenutku.
Drugi dio političkog i ekonomskog značenja PTSP-a je − na što nas upozoravaju forenzički psihijatri − utjecaj “sekundarnog dobitka”, kao što su boračke penzije ili iskorištavanje pogodnosti koje pruža zdravstveni sistem. To može dovesti do pretjerivanja, čak do simuliranja PTSP-a, što postaje prepreka za forenzičku procjenu te predstavlja veliki pritisak za forenzičke psihijatre. Lažni PTSP znači korištenje različitih “setova” sredstva s ciljem postizanja različitih dobitaka. U savremenom društvu je PTSP postao “institucionalizirana žrtva”, nešto čega bi se društvo moglo bojati.
U tom kontekstu namjeravam dalje elaborirati mogućnost primjene psiho¬traumatske dijagnoze PTSP-a na jedno šire polje kulture, pogotovo na području teorije medija, kroz analize primalaca ili publike. U prvom dijelu teksta ću se usredotočiti na precizno korištenje koncepta “žrtve”, kroz sasvim uznemirujuću prizmu queer studija, te se pozabaviti temom “samo-viktimizacije” i kulturalne potrebe za viktimizacijom i institucionalizacijom žrtve kako to navodi Simone de Beauvoir, koja govori o ponašanju “svetaca”. Potom ću se vrati¬ti na svoje prvobitno polje proučavanja medija.


Težnja za empatijom
U svojim djelima, francuska feministkinja, književnica Simone de Beauvoir, skrenula je pažnju na društveno prihvaćenu obrnutu ulogu žrtve.04 Žrtva proglašena svecem, zapaža ona, može biti i tiranin. “Čitanje” svetaca kao egzibicionista koji iskorištavaju našu lošu savjest i čineći to sami sebe diviniziraju destabiliziralo je naše poimanje “junaka” kao “moralne paradigme”. Taj koncept je ustvari prenesen na polje proučavanja performanse. Bataille je također subverzivno elaborirao političke konotacije uloge žrtve, analizirajući perverzno uživanje u toj ulozi i njen stvarni sadistički princip moći. Žrtve mogu posegnuti, čak uživati, u svojoj pasivnoj agresiji i moralnoj odgovornosti drugih za njihovu bol, čime, viktimizirajući druge, premještaju izvor bola.
Ono što se može deduktivno zaključiti iz radova oba ova autora jest retori¬ka “diskursa žrtve”. Kada jednom prepoznamo taj diskurs, možemo tumačiti cijeli niz književnih djela, koristeći ih zbog stila, a ne sadržaja. Žrtve su kulturalno zamijenile uloge junaka, postavši slobodni strijelci kako bi bile anonimnije i socijalno kondenziranije. Žrtve su postale cijele nacije, religije i društvene grupe.05 A ipak se istraživanje takvog diskursa pojavilo tek s proučavanjem medija i politološkim studijama, pogotovo u odnosu na skorašnju politiku Sjedinjenih Američkih Država. “Diskurs žrtve” koristi se radi ekonomskih i vojnih probitaka te time postaje jednostavan obrazac koji se manifestira kao nešto što je podložno inverziji, bez obzira što je emocionalno direktno; da bi se opravdao napad na neku zemlju, dovoljno je izjaviti − “mi smo njihove žrtve” i tražiti od drugih sućut, umjesto razuma.

Kolateralne žrtve
Sa destabilizacijom koncepta žrtve postalo je gotovo nemoguće odrediti “tko je čija žrtva” i čija je trauma bila prva. To se odnosi i na radikalnu traumu PTSP-a.
Jedan od glavnih parametara u istraživanju PTSP-a je usmjeren na procjenu “učestalosti pojave one vrste traume koja seže izvan normalnog iskustva određenog stanovništva”, čime se stvara osjećaj užasa, straha ili bespomoćnosti pri suočavanju sa traumatičnim događajem, pa čak i ako to nije slučaj − izražavanje bijesa i sramote što se pri prvom susretu nije doživio užas.06 Međutim, ovdje nema govora o utjecajima koje medijske slike ili rasprave mogu imati na stanovništvo općenito. Je li ta kontinuirana infuzija prizorima rata u savremenom društvu nešto što kod stanovništva stvara isti nivo straha i paranoje? Ako je tako, onda se trauma može posredovati.
Ali, da li je to nešto novo? Stručnjaci na polju obrazovanja dugo nas već upozoravaju da nasilje na televiziji može utjecati na ponašanje djece, pogotovo djece izložene horor-filmovima i pričama čija je poruka “to se može desiti i u tvojoj kući”... A poznato nam je da neprestane noćne more nastaju i pod utjecajem zastrašujućih prizora medijskog horora. Strahovi i stres, paranoja, prizori rata, smrt, leševi na našim tv ekranima − sve to ima utjecaja, polako ali sigurno miješajući realnost i simulirani poremećaj... ili da budem preciznija, miješajući realnost i politički diskurs.

Trauma sa distance
Ako posredovani prizori mogu proizvesti simptome PTSP-a, otvara se problem: ko odlučuje da se produciraju ti prizori i zašto? Jesu li ljudi koji nam pružaju te prizore jednako krivi kao i ljudi koji žive u nesimuliranoj stvarnosti? Da li ta realnost ima isti efekat? Fenomenološki, čini se da je tako. Ratovi se mogu voditi istovremeno i u stvarnosti i na televiziji. Govoriti o ratu, stoga, znači neposredno uvoditi svoj diskurs, koji ratu pripisuje značenje koje on nema u stvarnosti. U najmanju ruku, to nas tjera da izaberemo stranu, čak i ako mi nismo pogođeni ratom u stvarnom životu. Birajući strane − mi se ustvari nalazimo usred samog rata.

Prizori rata
Ima razlike između načina na koji mediji izvještavaju o ratu u mirnim društvima i u društvima pogođenim ratom. Obično, poričući okrutnu realnost prizora rata, građani zemalja koje su pogođene ratom nemaju potrebe da na televiziji gledaju ratove. Neki autori ta društva iz različitih razloga nazivaju “erotičkim”: ti su građani zbog direktne prijetnje smrću skloniji živjeti u datom trenutku, a postoje dokazi o višoj stopi nataliteta u periodima sukoba. U isto vrijeme, kulture koje žive u mirnim društvima, bilo da uživaju u tome ili ne, imaju veću potrebu da gledaju prizore rata, te se prema tome identificiraju kao “thanatske” − dezangažirane, manje zabrinute zbog smrtnosti, ponašajući se kao da će vječno živjeti, ali ta društva imaju i “hladnije” socijalne odnose.07 Ipak, izvan ovog poetskog opisa, možda je moguće da postoji i neki jednostavan, logičan razlog za to − trauma je ta koja neke sprječava u direktnom suočavanju sa prizorima rata.08 Štoviše, traumatizirano sjećanje ima tendenciju da se vraća pri čemu “konzumacija” imitira isto to ponavljanje.09
Ali, zašto postoji želja društava koja nisu pogođena ratom da ratne prizore integriraju u vlastiti život? Algoritam stvarnog i virtualnog čini se da tu nije direktno proporcionalan. Kako je zapazio holandski teoretičar medija Adilkno, nasilje u medijima raste što su mediji udaljeniji od samog događaja.10 Tako, što je prijetnja dalja, to je veća potreba da se bude prestravljen, da se osjeti živim i odvojenim od te “smrtnosti”.11 Ipak, jesu li oni zaštićeni od traume? I šta se dešava kada poraste prag tolerancije na takve prizore? Može li naše medijsko društvo biti pogođeno posredovanjem PTSP-a?12 I koji je odnos prema stvarnoj žrtvi?

Brojanje leševa
Diskusija o mome tekstu “Ratni profiteri u umjetnosti”, održana paralelno na dva foruma u septembru 2007. godine, govori o upotrebi prizora rata na izložbi Venecijanskog bijenala, čiji je kustos bio Robert Storr, te otvara prostor za analizu medijske upotrebe žrtava ili re-viktimizacije žrtve.13 Naime, veliki broj umjetničkih djela prikazuje prizore rata, premda njihovi autori nemaju lično iskustvo samoga rata. Taj “ratni turizam”, koji je prepoznala Susan Sontag, prerastao je u svojevrsnu masovnu potrošnju “ratnih razglednica”.14
Taj tekst je pisan dok se bosanski grad Srebrenica borio za status žrtve. Srebrenica, koja je bila predmet pažnje medija u vrijeme masakra priznatog kao najveći genocid u Evropi nakon holokausta, izgubila je sada medijsku pažnju. Prizori drugih sukoba postali su važniji, dok se trauma Srebrenice neprestano reciklira kroz posredovane prizore.15 Nema, naravno, autorskog prava na prizore rata. Međutim, postoji prvobitna trauma žrtve, mada ona nema nikakve veze sa “diskursom žrtve” i potrebom savremenog društva da uživa u tim prizorima na televiziji.16 Ne radi se, čini se, uopće o broju ljudi, već o diskursu koji svakako može imati svoje posljedice. Na kraju krajeva, PTSP ne izaziva sam događaj − već njegov intenzitet i trajanje − što na koncu rezultira koherentnim odbijanjem takvih prizora, sa poricanjem kao simptomom. Ove formalne političke i ekonomske konsekvence uključuju pretvaranje da imate PTSP kako bi se dobila boračka penzija, stan ili čak kako bi se imao izgovor za neprihvatljivo ponašanje.

Internet: medij za terapiju?
Masovni mediji, sukladno njihovom vlasništvu, proizvode lažne žrtve u smislu objašnjenja rata, pri čemu se agresor, da bi objasnio svoj revolt i agresiju, obično pojavljuje kao žrtva, što dovodi do inverzije pozicije. Nasuprot držav¬nim medijima ili međunarodnim političkim agencijama, za Internet se kaže da je djelotvorno terapeutsko sredstvo za cijeli niz simptoma i poremećaja, za¬hvaljujući njegovoj dislociranoj, neličnoj, a ipak neposrednoj vezi. Međutim, kao što se to dešavalo od prvih dana Interneta, i ovdje se pojavljuju lažni identiteti. Tako je, recimo, jedan psihijatar preuzeo identitet žene koja je do¬živjela traumu saobraćajne nesreće i ostala težak invalid.17

Simptom žrtava
Projekt “Simptom žrtava (PTSP i kultura)” je bio produciran online, u nekoli¬ko faza/slojeva; uključujući dokumentaciju, online debatu koja sadrži teoret¬ske tekstove, uz korištenje online kao polazišta i, konačno, seriju naručenih umjetničkih djela. Između “ispovijesti žrtve”, koja se pojavljuje u blogovima, i “uloge žrtve”, što se pojavljuje u masovnim medijima − koji ne tretiraju ljude kao pojedince, već kao ilustracije masovnog svakodnevnog izvještavanja o ra¬tovima − potpuno nezainteresiranih za njihovu individualnost, ovaj projekt služi kao pomak (u smislu odnosa kustosa prema temi) koji usmjerava različite informacije.
Ovaj projekat je povezao umjetnike i teoretičare u online diskusiji, na ra¬znim platformama, kao i sve druge koji su bili zainteresirani da uđu u debatu o konceptima žrtve, viktimizaciji i institucionalizaciji žrtava.18 Cilj je bio dekon¬struirati i deaktivirati emancipiranu konstrukciju stvaranja žrtve putem “trećeg činitelja” − medija, koji djeluju kao posrednik između različitih za¬raćenih strana.
Projekt je bio organiziran na temelju naručenih radova koji su služili kao poticaj te ih je pratio blog, kao prostor za diskusiju i radove teoretičara i drugih zainteresiranih pojedinaca. Upućen je otvoreni poziv pojedincima da učestvuju u diskusiji a umjetnicima da daju svoj doprinos za bazu podataka umjetničkih djela koja se bave jednom od sljedećih tema:
— Zašto prizor mrtvog tijela ima smisla u nekim društvima, dok u drugima gubi sposobnost da izazove bijes ili sućut, te, umjesto toga, služi da potakne stavove? 108
— Zašto masovni mediji više vole govoriti o brojevima leševa, morbidno ih prebrojavajući, umjesto o statusu žrtve? Da li broj žrtava ima neku važnost?
— Da li postoji sofistički paradoks između broja i mase žrtava? U kojem trenutku možemo početi govoriti o genocidu i masovnom ubijanju?19 Na koje smo načine pogođeni takvim događajima?



* Prijevod teksta s engleskog preuzet iz časopisa Vizura − časopis za savremene vizualne umjetnosti, likovnu kritiku i teoriju 3-4/2008.

01 Među najvažnijim su radovi Rolanda Barhesa, Jacquesa Derride, Michela Foucaulta i Gillesa Deleuzea. Vidjeti: Barthes, R., Sade, Fourier, Loyola, Pariz: Éditions du Seuil, 1971.; Deleuze, G., Sacher-Masoch, L. v. i drugi, Masochism, New York: Zone Books, Cambridge, Mass., 1989.; Foucault, M., The history of sexuality, London: Allen Lane, 1979.; Foucault, M., Discipline and punish: the birth of the prison, New York: Vintage Books, 1977.

02 Na primjer: Guatta¬ri, F. i Deleuze, G., "The First Positive Task of Schizoanalysis”, The Guattari Reader, Geno-sko, G. (ur.), Oxford, Cambridge, Mass.: Blackwell Publis¬hers, 1996. Ltd. str. 77-95.
03 Post-traumatski stresni poremećaj (PTSP) je psihijatrijski poremećaj koji se može dogoditi nakon iskustva ili svjedočenja po život opasnim događajima, kao što su rat, vojni napadi, teroristički napadi, ozbiljni udesi ili na-silni lični fizički napadi, silovanje itd. Kozarić-Kovačić, Dragica; Pivac, Nela, “Novel approaches to the diagnosis and treatment of posttraumatic stress disorder”, u Begec, S. (ur.), The integration and menagement of traumatized people after terrorist attacks, Amsterdam: IOS Press, 2007., str. 13-40. Više o PTSP-u, vidjeti na Wikipediji.
04 Beauvoir, S. d., The second sex, London: Jonathan Cape, 1949., rep. 1968.
05 Epidemiološke studije pokazuju visoku učestalost post-traumatskog stresnog poremećaja u općoj populaciji i u specifičnim grupama izloženim traumatičnim događajima (osobe koje su preživjele ratne traume, prirodne katastrofe, terorističke napade, itd.), Kozarić-Kovačić, ibid.

06 Ibid.
07 “O erotizaciji smrti i thanatizaciji erosa”, vidjeti u Bataille, G., The Tears of Eros. San Francisco: City Lights Books, 1989.

08 Također dio PTSP-a. Glavni simptomi − tjeskoba, neprestane noćne more, vraćanje prizora užasa, reakcije straha, fobično izbjegavanje događaja povezanih s traumatičnim iskustvom.

09 Zanimljivo umjetničko djelo iz ove perspektive je intravenozno injektiranje fotografija Eduarda Kaca ili uništavanje vlastitog lica na fotografijama u porodičnom albumu Marije Grazio, dok je bila u bolnici za duševne bolesnike.

10 Adilkno, The Media Archive. New York: Autonomedia, Amsterdam: Adilkno, 1998.

11 Dobar opis ovog distanciranja od smrtnosti dala je savremena feministica, filozofkinja Julia Kristeva: “Ne, pošto je to istinski teatar, bez šminke ili maske, to smeće i leševi po¬kazuju mi ono što stalno guram ustranu da bih mogla živjeti. Te tjelesne tekućine, ta smrtnost, taj izmet su ono što čini život, ono što život podnosi mučno i sa teškoćama, sve od smrti. Tu sam ja, kao živi stvor, na granici vlastite ljudske sudbine. Moje tijelo se, kao da je živo, izdvaja iz te granice. Taj otpad pada na ono što bi mogao biti moj život, sve dok − od jednog gubitka do drugog − ništa ne ostane u meni, a moje tijelo se beskrajno raspadne − cadere, cadaver.” Vidjeti Kristeva, J., Powers of horror: an essay on abjection. New York; Guildford, Columbia University Press, 1982., str. 3.

12 Slavich, G., Slobodna Dalmacija, 2006.

13 Peraica, A., “War profiteers in art (Venice Biennale 2007)”, komentari na Nettime, komentari na Vlemma wordpress (u Grčkoj).

14 Sontag, S., Regarding the pain of others. London: Hamish Hamilton, 2003.

15“Death and Adver¬tising: An Interview with Anur Hadžiomerspahić”, str. 61; Marko Peljhan, “Landscape 1995 - Pokrajina 1995”, str. 48; Stevan Vuković, “Niemand zeugt für den Zeuge”, str. 49. u Peraica A. (ur.), Victims Symptom PTSD and Culture, Institute of Network Cultures, Amsterdam, 2009.

16 U jednoj raspravi o prizorima rata iz¬među sarajevske kustosice Asje Mandić, Suzane Milevske iz Makedonije i mene,
Milevska je ponudila zanimljiv argument u kojem pripisuje autorsko pravo za slike mrtvih. O “neizrecivoj” traumi rata ili “tabuu” koji je po Freudovoj definiciji s jedne strane “svet”, “posvećen”, a s druge, sablasan”, “opasan”, “zabranjen” i “nečist”, vidi Freud, S., Totem and Taboo. Some points of Agreement between the mental lives of savages and neurotics, London: Routled¬ge i Kegan Paul, 1950. Ovaj formativni aspekt, dakako, nema nikakve veze sa etikom “povrjeđivanja rana” drugih.
17 Vidi “Identity, community and the Internet” Duncana Timmsa na www.odeluce.stirac.ac.uk/docs/identitypape-r26Aug. pdf za više informacija o ovom konkretnom pitanju.

18 Vidi pojam “victimisation” u kontekstu pojma “victimology” na Wikipediji.

19 Posebno u vezi sa slučajevima Vukova¬ra i Srebrenice.