Kada govorimo o odnosu društva i ludila, bilo iz perspektive profesionalaca ili laika, jedno pitanje ostaje usamljeno − što je zapravo ludilo? Za nešto oko čega nema konsenzusa, ili uopće “dokaza” da postoji − mnogi stručnjaci smatraju da ludilo kao takvo ne postoji, već da je samo transformativna psihička epizoda u spoznavanju sebe − postoji mnogo termina koji ga opisuju: ludilo, shizofrenija, mentalne bolesti, mentalni poremećaji i sl., no sve su to “udžbenički” pojmovi. Međutim, što je sa istinskim iskustvom ludila? Iz osobnih razgovora ili autobiografskih zapisa osoba koje su prolazile kroz psihičko rastrojstvo uočava se model koji nam govori o tome da se njihova iskustva i ono što je dovelo do njih zarobljavaju u univerzalne dijagnostičke kategorije, farmakoterapiju i opće preživljavanje.

Kao odgovor na takvo stanje, prije dvadesetak godina u jednoj gotovo srušenoj psihijatrijskoj klinici u Buenos Airesu rađa se jedinstvena inicijativa − puštanje glasa ludila u eter. Prema ideji psihijatra Alfreda Olivere stvara se prostor za radio program unutar psihijatrijske klinike La Borda. On je smatrao da će takva komunikacija biti pogodna za osobe koje prolaze kroz osobne dezintegracije, budući da je temeljna predrasuda s kojom se suočavaju ona o njihovoj isključenosti iz društva. Radio programi su se održavali unutar parka psihijatrijske bolnice, čime se dekonstruirala i sama povijest te građevine: u početku je bila vojni logor, pa zatvor, a zatim psihijatrijska ustanova u kojoj se vršila prodaja organa osoba koje su tamo smještene. Radio program je bio način da se razbiju predrasude o šizofreniji, ludilu i drugim etiketama kao nečemu što treba izopćiti iz društva. Zaključak je bio jasan: svi žude za komunikacijom i kontaktom, što je potrebno ostvariti bez predrasuda i s razumijevanjem. Radio je dobio ime Radio La Colifata, a osobe koje su uključene u projekt nazivaju se “colifatosi” (u slobodnom prijevodu “netko tko je lud a ne stidi se toga”). Po uzoru na ovaj primjer, otvaraju se i druge radio stanice sa sličnim postulatima; u Europi to su Radio Leon Dit u Touluseu, Radio 180 u Trstu (koji je svojevrsna ostavština Franca Basaglije, reformatora na polju mentalnog zdravlja u Italiji i antipsihijatra koji je otvorio vrata psihijatrijskih klinika društvu), i Radio Nikosia u Barceloni. Tri prethodno spomenuta radija nalaze se izvan klinika, u gradu, djelujući "unutar" društva, dok je Radio La Colifata smješten unutar klinike. Ono što ih povezuje jest da osobe koje uređuju i vode program imaju neku psihijatrijsku dijagnozu. Slijedi detaljnija priča o jednom od tih radija − o Radio Nikosiji iz Barcelone.
Radio omogućuje otvoren i autentičan komunikacijski kanal s ciljem otklanjanja društvenih predrasuda i prijenosa iskustva. To se pokušava ostvariti putem određene socijalne pedagogije, koja komunicira individualne stavove sudionika naspram ludila. Oni su često upravo u suprotnosti s ustaljenim shvaćanjem ludila ili s kategorizacijom pojedinaca kroz psihijatrijske dijagnoze.
Radio program i osobe koje se nalaze oko njega omogućuju da se govori (i bude shvaćen) izvan okvira dijagnoze; tamo osoba može reći: “ja nisam dijagnoza!” Radio emisije imaju za cilj razbiti ono što se u (neupućenom) društvu smatra normalnim ili ludim. To su iskustva bez prefiksa ludog ili normalnog, to su iskustva od krvi i mesa, to su egzistencijalni glasovi koji se probijaju do naših staklenih, programiranih umova. To su iskustva nas, mene koji pišem, tebe koji čitaš. Čovjeka.
Intervju s Radio Nikosijom, Barcelona
P: Adi Hasanbašić
O: Martin Correa Urquiza, Joan Garcia and Txell Torres

Molim vas predstavite Radio Nikosia i njegove ciljeve...

Radio Nikosia je radioemisija na nezavisnoj radijskoj postaji koja se emitira jednom tjedno i u potpunosti je producira i uređuje ekipa od čak 60 ljudi, od kojih 50 ima dijagnozu mentalne bolesti, a preostalih 10 još uvijek ne. Radio je osnovala grupa osoba s mentalnim poremećajima (Alberto, Nacho, Rosa, Victor, Xavier i Dolores) u suradnji s dva antropologa. Namjera radija je stvoriti novu društvenu dinamiku, dinamiku aktivnog sudjelovanja i društvene integracije van uskih granica postojećih zdravstvenih usluga za mentalno zdravlje i odnosa pacijent-terapeut, slijedeći dva cilja: dekonstrukciju društvene stigme koja obilježava mentalne bolesti, te razvoj prostora normalnosti u kojem bi osobe s dijagnozom mentalne bolesti mogle postati i reprezentirati se kroz medije kao aktivni društveni subjekti, a ne pasivni objekti psihijatrijske intervencije. Ovakvo depatologiziranje identiteta ni u kojem smislu ne niječe realnost psihičke bolesti i patnje koju ona donosi, već isključivo odbacuje društveni fenomen “potpune ludosti” o kojem je ovdje riječ i u kojem dijagnoza psihičkog oboljenja nadjačava i zatire svaki drugi aspekt osobnosti, identiteta i iskustva.
Ovo je skupina ljudi u kojoj gotovo svi pate pod teretom dijagnoze, što je svrhovito za pokušaje rušenja nevidljivih zidova društvenog imaginarija psihičkih bolesti. Odlučili smo na tjednoj bazi emitirati dekonstrukciju koncepata koje društvo prihvaća kao prirodno zadate, i propitati određene ustoličene dogme o (svijetu) ludosti. Ovo je naš pokušaj da prilagodimo percepciju ludosti u našoj zajednici. Pokušavamo iskusiti ludost iz nekog drugog kuta i otkriti alternativne načine na polju mentalnog zdravlja. Naša uloga se donekle može smatrati i društveno edukativnom s obzirom da se trudimo informirati javnost o mentalnom zdravlju iz naše svakodnevne perspektive. Sedam godina ovakvih napora u konačnici je rezultiralo formiranjem socio-kulturne Udruge Radio Nikosia.

Koji je krovni koncept vaših radioemisija, koliko često emitirate emisije i koji je njihov sadržaj?

Emitiramo jednu emisiju tjedno, ali na različite načine sudjelujemo i u radu drugih komercijalnih radio programa. Razgovaramo o svemu, a ponekad i o mentalnom zdravlju. Svaki program ima glavnu temu, npr. “Tuga”, “Osmjesi”, “Kiša”, “Sjene”, “Rat”, i sl. Također, svaka emisija ima i književni, glazbeni i poetski segment te čitanje pošte. Svaki nikozijanac je zadužen za jedan segment, a u svakoj emisiji sudjeluje gotovo 25 ljudi: Raul, Almudena, Dolors, Xavi, Alberto, Silvia, Marcio, Karol, Santi, Santi 2, Jose Luis, Oscar, Enric, Txell, Joan, Juan, i dr.
Svaka emisija ima i gosta. Ponekad su to ljudi iz područja kulture, poput umjetnika, glazbenika, pisaca, i sl. Manu Chao je dobar prijatelj našeg radija i gostovao je već nekoliko puta. Pozivamo i goste s polja mentalnog zdravlja, stručnjake poput npr. psihijatara. Takva gostovanja su uvijek zanimljiva jer se odnosi moći drastično promjene. Nikozijanci su vlasnici radija, a psihijatri gosti bez bijele kute, samo subjekti intervjua. I ono o čemu pričaju je vrlo zanimljivo... potpuno drugačije od svega što se tipično čuje u kliničkoj situaciji.

Smatrate li vaše radioemisije terapeutskima i zašto?

Uvijek ponavljamo da ovo nije terapeutski radio, ovo je samo radio. Ima terapeutskih implikacija, ali tek na sekundarnoj razini. Kada bi radio bio terapijske prirode, nikozijanci bi opet bili stavljeni u položaj pacijenta, a ljudi bez dijagnoze u položaj stručnjaka. Nikosia je tim ljudi s različitim znanjima: iz antropologije, komunikacije i osobnog iskustva ludosti. Sve u svemu, ovaj program implicira napredak za svakoga, stoga nema potrebe cjelokupno socijalno iskustvo svoditi na terapijsku analizu. U tom slučaju, čitavom programu oduzimamo političku dimenziju.

Može li se vaš program povezati s antipsihijatrijskim pokretom?

Da i ne. Osnova nam je antipsihijatrija, ali s druge strane, antipsihijatrija je invencija psihijatara − namijenjena nekim odličnim psihijatrima. Ono o čemu mi pričamo je mogućnost da osobe s dijagnozom pridonose terapiji, tj. da su prepoznati kao ključan dio njene konstrukcije. Glavna je potraga za suglasnošću s ostalima. Većina nikozijanaca redovito uzima propisane lijekove, ali istovremeno zahtijevaju mogućnost dijaloga s drugom stranom pri određivanju njihove terapije. Ne žele biti pasivni primatelji recepata koji pomažu drugima, već osmišljavati vlastite živote.

Koje je vaše mišljene o psihijatrijskim institucijama, psihijatrima i njihovim metodama i tretmanima?

Problem jest u psihijatriskim metodama i odnosima moći. Osoba s psihičkim problemima definirana je unutar granica objekta i smatrana greškom u svojoj cijelosti. A ovako mi vidimo čitavu situaciju: ova osoba pati, ali to ne umanjuje činjenicu da je samosvjesna osoba. Nikosia proizlazi iz potrebe za partnerskom suradnjom s različitim stručnjacima i njihovim znanjima, uključujući i nužno profana znanja nastala iz iskustva. Dakle, psihijatri i ostali stručnjaci su itekako dobrodošli raspraviti te i slične probleme s nama i pri¬bližiti ove dvije suprostavljene strane u razgovoru, ne konfliktu. Ovo nije antipsihijatrijska praksa iako ima mnogo elemenata iste; naš rad je jednostavno usmjeren na konstrukciju novog načina društvene interakcije s ludošću i oslobađnju prostora u kojima osoba s dijagnozom može podijeliti svoju istinu. Psihijatrijske institucije su nevjerojatno ponižavajuća i antiterapeutska mjesta. Praktički 99% nikozijanaca svoja iskustva u institucijama smatra ponižavajućima poput zatvora i destruktivnim za njihov moral i razmišljanje. I mreža ispomoći psihičkim bolesnicima je ponekad pokroviteljska i zahtijeva redovite revizije.

Znate li okviran broj ljudi koji slušaju vašu emisiju i njihov profil?

Nemamo nikakve informacije glede broja radijskih slušatelja, ali mnogo ljudi nas sluša preko interneta, na internetskoj stranici www.radionikosia.org.

Kako stanovnici Katalonije i Barcelone reagiraju na Radio Nikosiu? Imate li nekih problema unutar zajednice?

Glavni problem je stigma. Ipak, mnogo ljudi reagira na emisiju. Ljudi dolaze u emisiju jer je otvorena za svakoga. Ono što većina prvo kaže kad nas upozna je da se uopće ne činimo psihički bolesnima, a to mnogo govori o društveno konstruiranoj slici ludosti i njenog razilaženja sa stvarnošću. Naša namjera je da se s ludošću obračunamo unutar zajednice, u gradu, i stvorimo uvjete za kontinuiranu interakciju unutar našeg grada, standardiziranog prostora, gdje se sve miješa i ne postoje distinkcije između onih sa i bez dijagnoze.

Koji je vaš odnos s Radio La Colifata u Buenos Airesu i jeste li u kontaktu s nekim drugim europskim radio postajama tog tipa?
Radio sam na La Colifati gotovo dvije godine i to je bilo iznimno važno iskustvo. Smatramo da su Radio Nikosia i Colifata sestrinski projekti.
U kontaktu smo još i s Radio León Dit u Francuskoj i Radio 180 u Trstu, u Italiji.
Primate li neku pomoć od vlade, psihijatrijske bolnice ili neke druge institucije?
S obzirom da radimo van medicinske i kliničke strukture dugo nismo pri¬mali nikakvu pomoć. Od nedavno dobivamo nešto financijske potpore od vlade tj. Ministarstva za društvenu akciju.

Imate li neki savjet za mlađe generacije koje zanima pitanje psihičkog zdravlja, bilo kao stručnjake ili dio šire javnosti?

Budućim stručnjacima bi savjetovali da se ne zakopavaju u knjige, jer one umjesto da otkriju kartu i anatomiju ljudske duše kao što obećavaju, ne nude ništa više od vjerojatno namjerne parcijalne disekcije iste. Nemoguće je proučavati čovjeka kao neživi predmet, barem ne dok je još živ. Jedino što možemo je razumjeti ljude i za to mora postojati prikladan način komunikacije. Čak i kad komunikacija nije moguća, ako je patnja tako duboka da opstruira tok komunikacije, stručnjaci bi morali inzistirati na mehanizmima koji poboljšavaju, a ne priječe komunikaciju. Komunikacijom je moguće pristupiti “policama” memorije i otkriti praktično znanje koje subjekt priznaje kao jedinstvenog i posljedično diferencijalnog, posebnog i vrijednog. Ako ne vjerujete nama na riječ, slobodno se uvjerite iz prve ruke slušajući našu emisiju svake srijede od 16 do 18 sati na 91.4 FM, ili posjetite našu internetsku stranicu www.radionikosia.org. Mnogi su to već napravili i uvijek smo se trudili i najčešće ih uspjeli iznenaditi. U konačnici, nešto nas sve međusobno povezuje. Ili kako u pjesmi kaže Caetano Veloso: “kad smo bliže, svi smo ludi”.


— Intervju s engleskog prevela Ivana Jelača


Radio Nikosia. Martin Correa Urquiza je doktor kliničke antropologije iz Barcelone i koordinator Radio Nikosie. Joan Garcia, nikozijanka i blagajnica Radio Nikosije. Txell Torres, nikozijanka.
www.radionikosia.org