Bojan Gagić svoj rad započinje krajem osamdesetih godina performansima i akcijama uglavnom vezanim za rad sarajevske grupe Neue Urform, te zagrebačkih umjetničkih grupa Kokowa, Rotor i Clair Obscure. Krajem devedesetih, kroz platformu MAPA (Moving Academy for Performing Arts) započinje rad na različitim kazališnim projektima, sudjelujući u produkciji predstava, izradi multimedijalnih sadržaja, dizajna zvuka i svjetla te surađuje s umjetnikom Josipom Zankijem na nizu projekata koji preispituju odnos prema smrti (Mirila, Enciklopedija mrtvih, Mrtvi ste?, Kako objasniti mast mrtvom Beuysu?). Autor je većeg broja izložbi, instalacija i performansa u Hrvatskoj i inozemstvu. Sustavno se bavi sound artom i field recordingom, objavljuje poetske zapise u književnim časopisima i potpisuje tehničku realizaciju kazališnih, filmskih i glazbenih festivala. Autor je glazbe za kratke eksperimentalne i animirane filmove uglavnom hrvatskih autora, kao i dizajner svjetla i zvuka za kazališne predstave. Snimio je i nekoliko kratkih eksperimentalnih filmova. Zajedno s Miodragom Gladovićem razvio je izvedbenu tehniku luminoakustike – pretvorbe svjetla u zvuk korištenjem fotonaponskog efekta solarnih panela. Suosnivač je i zagrebačke platforme za nove zvučne izražaje Sinelinea. Za svoj je umjetnički rad više puta nagrađivan - dobitnik je treće nagrade na međunarodnom natjecanju za izradu novih glazbenih instrumenata (Guthman New Musical Competition, Georgia Tech University, Atlanta, SAD, 2012.), druge nagrade za multimedijalni sadržaj hrvatskog EXPO paviljona (2012.), nagrade publike na T-HT@msu.hr natječaju za suvremenu hrvatsku umjetnost (2014.) i posebnog priznanja stručnog žirija Venecijanskog Biennala (oblikovanje svjetla i zvuka za instalaciju arhitektice Ane Dane Beroš, 2015.).