Lois Keidan, suonivačica i ravnateljica Live Art Development Agency osvrće se na razvoj live art prakse i londonskih, britanskih i međunarodnih diskursa i njihovu podršku, prepoznajući živu umjetnost kao "kulturnu strategiju uključivanja eksperimentalnih procesa i iskustvenih praksi koje bi inače bile isključene iz postojećih kustoskih, kulturnih i kritičkih okvira. (...) Uznemirivanjem granica, rušenjem pravila, suprostavljanjem tradiciji, postavljanjem neugodnih pitanja i angažiranjem publike, živa umjentost ruši pravila koja definiraju tko radi umjetnost, ma koji način i za koga."

“U Velikoj Britaniji postoje i kulturni i pravni imperativi koji stoje iza pitanja invaliditeta – imperativi koji osobe s invaliditetom potiču da stvaraju i konzumiraju umjetnost, a koji su prije svega rezultat aktivnosti Pokreta umjetnika s invaliditetom (Disability Arts Movement) i Zakona protiv diskriminacije na temelju invaliditeta (Disability Discrimination Act) i koji su imali značajne posljedice za umjetničke prakse i publiku u Velikoj Britaniji.

Do kraja 20. stoljeća prevladavao je paternalistički odnos prema osobama s invaliditetom, koji se oslanjao na medicinski model u kojem je invalidnost definirana kao fizičko ili mentalno stanje, a osobe s invaliditetom kao doživotni pacijenti. Tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća, zaslugom aktivnosti nezavisnog Pokreta za prava osoba s invaliditetom, razvijen je socijalni model invaliditeta koji čini razlikovanje između nedostatka kao fizičkog ili mentalnog stanja i invaliditeta kao rezultata prepreka za društvenu participaciju, fizičkih i onih koji proizlaze iz dominantnih stavova društva. U takvom kontekstu Pokret umjetnika s invaliditetom, čiji su začeci također u aktivizmu, skovao je termin umjetnost invaliditeta (disability arts) kako bi opisao djelovanje umjetnika koji u svom radu problematiziraju svoja iskustva kao osoba s posebnim potrebama. Pokret umjetnika s invaliditetom definirao je umjetnost invaliditeta kao kreativno izražavanje osoba s invaliditetom o onome što znači živjeti s invaliditetom.

Mnogo kasnije, 1995. godine, donešen je Zakon protiv diskriminacije na temelju invaliditeta (DDA), s ciljem sprječavanja diskriminacije s kojom su suočene brojne osobe s invaliditetom, osiguravanja prava vezanih uz zapošljavanje, obrazovanje, pristup proizvodima, ustanovama i uslugama, kupovinu ili unajmljvanje zemljišta ili nekretnina. Zakon od javnih tijela zahtijeva promoviranje jednakih uvjeta za osobe s invaliditetom, te nezakonitim čini odbijanje izvršavanja usluge ili izvršavanje usluge pod lošijim uvjetima za osobu s invaliditetom.”