U nastavku umjetničkog istraživanja života u radikalnim uvjetima svemira, kao i duboko ranjenog planeta Zemlje, Dorotea Dolinšek sastavlja nosivi uređaj kao sustav za održavanje života. Projekt proizlazi iz predmeta – svemirskog odijela – kao krajnje tehnologizirane kapsule koja predstavlja potpuno ponutrivanje čovjeka i izolaciju od zemaljskog okoliša. No ono što ljudsku prisutnost u svemiru čini mogućom je simbiotski suživot s neljudskim, to jest vlastitim mikrobiomom. Taj sustav organizama, međusobno povezanih s ljudskim tijelom, dovode u pitanje radikalni uvjeti u svemiru prema kojima somatsko tijelo pokazuje više fiziološke plastičnosti nego njegov mikrobiom. Relativna sterilnost unutar ove nosive arhitekture jedan je od čimbenika koji ugrožavaju ravnotežu među nečujnom neljudskom postavom svemirskih putnika, što dovodi do disbioze. Umjetnica se nastoji uhvatiti u koštac s izazovom disbioze osvještavajući sve što je nastanjuje, promatrajući vlastiti mikrobiom kože i proizvodnjom mikrobnog inokulanta koji se upotrebljava za poticanje rasta biljaka. Ovim projektom Dolinšek nastoji skrenuti pozornost na naš mikrobiom kao organ od velike važnosti za naš opstanak, ne samo u ontološkom, nego i u vrlo osobnom, intimnom smislu. Biti živ znači biti u simbiozi s neljudskim živim sustavima koji sežu daleko izvan fizičkih granica ljudskog tijela.

Na izložbi u Zagrebu, Dorotea Dolinšek predstavlja prvu iteraciju projekta – infografiku o procesu razvoja projekta, s biološkim dijelom prikazanim unutar Petrijevih zdjelica s posebno dizajniranim sustavom hlađenja.