Izraz ‘utabani putevi’ odnosi se na fenomen neslužbenih staza stvorenih učestalim korištenjem: prečice, intuitivno nastale staze, potez gole zemlje u netaknutoj travi, gaženje šumskog raslinja. Utabana linija oblik je kolektivno stvorenog (iako vremenski izmaknutog) ljudskog ili ne-ljudskog otpora prema konkretnijim ili planiranim putovima, ili prema određenim vrstama prepreka. One se mogu čitati ne samo kao određeno mapiranje putanje želje u pokretu, već i kao vrsta čitljivog obilježavanja krajolika, pri čemu se skreće pozornost na tendencije ili želje samog 'puta', a ne nužno na ovisnost o određenoj točci, ishodu ili odredištu.

Hamannina nova skladba za violončelo i elektroniku promišlja različite doživljaje 'utabanog puta': navigirajući frekvencijama i visinama materijala koji na neki način tvore 'utabane linije' ekstrahirane iz 'tendencija' skladatelja. To se manifestira "praćenjem" specifičnih melodijskih i harmonijskih načina kretanja, nanizanih omjera "čiste intonacije" (just intonation) koji bi inače bili zadržani unutar labavog sistema velikih sekundi. Također se može izraziti određenim utabavanjem slušne memorije kao načinom praćenja i istraživanjem specifične vrste 'među-stanja' orijentacijskih točaka, kako u difuziji djela, tako i u njegovom kompozicijskom okviru. Kroz trag, vraćanje i spore promjene u difuziji, Hamannino novo djelo mapira određeni unutarnji put. Ono je istraživanje onoga što bismo mogli nazvati 'brigom o nečemu', kako u smislu skrbi, tako i u smislu želje. Tako ustvari same frekvencije polažu pravo na želju.

Skladba Utabani putevi proširuje različite oblike tretiranja violončela, sintesajzera i odnosa između visina tona unutar specifične “čiste" septimalne intonacije i kako bi se rastegnuo topos 'između', istražilo pitanje što se događa između točaka frekvencijskog odnosa, kako bismo se mogli kretati, kakvu vrstu želje izražava taj pokret, i kako se možemo reorijentirati bez oznaka, kroz određeno prošireno kretanje, poput vrlo sporog podrhtavanja.