Nezemaljsko pjevanje Ute Wassermann nadilazi ljudski glas, stvarajući višedimenzionalne, skulpturalne zvukove koji osciliraju između elektroničkih, animalističkih, anorganskih i ljudskih kvaliteta. Divlje vibracije, jodlanje, grleni dronovi, polifonički krici – samo su neki primjeri. Pjevanje Ute Wassermann obuhvaća različite vokalne identitete koji su uvijek međusobno povezani preklapanjem, nadopunjavanjem, kontradikcijom i bujanjem. U tom se procesu njezin glas transformira u mnogobrojna hibridna bića kroz korištenje ptičjih zviždaljki, membrana i udaraljki. Wassermann to dovodi do ekstrema stvaranjem visceralnog zvučnog prostora uz pomoć različitih vrsta mikrofona. Neke od tih ptičjih zviždaljki čuvaju sjećanje na danas izumrle vrste. Glas još uvijek odjekuje u cijevi, čak i ako ptica više ne postoji. Izvođačica stupa u različite odnose – s predmetom „ptičja zviždaljka“, s prošlošću i sadašnjošću, sa stvarnim ptičjim pjevom i s vlastitim glasom u odnosu na njega.

Srž njezina rada je autentično eksperimentiranje. Ona stvara koncepte, a zatim ih proširuje, mijenja ili uništava tijekom kreativnog procesa na pozornici.

Wassermann uživa u transformaciji pogrešaka i slučajnosti akrobatskom virtuoznošću nalik cirkuskoj umjetnici, kombinirajući kontrolirane i nekontrolirane procese sve dok ne postanu nerazlučivi. Sa svakim izvođenjem kimere, ona iznova pregovara odnos između kompozicije i improvizacije.

Njezin glas je hibrid, kimera, kiborg. Granica između subjekta i okoline postaje fluidna, tako da i sama okolina postaje iluzija u korist složenije stvarnosti. Binarnosti između životinjskog i ljudskog, objekta i čovjeka, prirode i tehnologije preokreću se u korist isprepletenih odnosa temeljenih na uzajamnosti.