Instalacija From Dust Till Dawn podiže mnogo prašine i proizvodi buku u obliku akustičnoga traga – a atmosfera je njezin jedini medij interakcije. To je zvučna instalacija za sobu s prašnjavim podom, na kojemu stoji nekoliko gramofona koji sviraju prazne gramofonske ploče. Kao rezultat pokreta posjetitelja, čestice prašine nakupljaju se u brazdama praznih ploča i određuju izbor glazbenog komada. Tepih monokromatskog svjetla vizualizira turbulenciju u atmosferi i otkriva njezine nestalne strukture, koje su izravno povezane s bukom koju proizvode prašnjave ploče. Tijekom vremena, fizikalno djelovanje interakcije nepovratno potroši sučelje i uništi igle na gramofonima.

Prašina se ponaša nepredvidivo i teško ju je kontrolirati. Osim toga, ona nije osobito popularna, budući da je naša kultura smatra 'prljavštinom'. Koliko god nam se vrijeme činilo neuhvatljivim, ono ipak ostavlja fizičke tragove u obliku prašine. Prašina i atmosfera u praznoj prostoriji sačinjavaju interaktivni medij instalacije. Površinski laser i sustav fotografskog prepoznavanja uočavaju prašinu te ona postaje sasvim neobičnim sredstvom interakcije. Mreža linijskih lasera instaliranih tik iznad poda stvara homogeni tepih svjetla, koji je isprva nevidljiv. Predmeti i čestice koje prolaze kroz taj tepih, poput prašine, dima cigareta ili većih predmeta, postaju vidljivi u laserskim zrakama kao siluete ili obrisi. Obrisi i čestice prašine bivaju zabilježeni, a njihova dvodimenzionalna kretanja pretvaraju se u zvuk s pomoću xy rasterskog sintesajzera. Svaki korak koji posjetitelj učini – pa čak i sama njegova prisutnost – pokreće zrak, a prašina se diže u vrtlozima.

From Dust Till Dawn bavi se krhkim, jedva upravljivim, interaktivnim medijem i lišava termin opipljivog medija njegove neopipljivosti. Instalacija uranja posjetitelja u sinestetičko iskustvo u kojem se kretanje kroz prostor, vid, zvuk i prašina susreću na nepredvidljive načine.