Kal Spelletich (US) Sloth

instalacija, 2008.

Već godinama razmišljam o robotu koji visi u zraku, mučeći i izazivajući svoju publiku. Na koji način koristiti visinu, prostor, prostor u razini glave. Poput majmuna, kosa ili NLO-a koji se obrušavaju s visine – pa čak i ljenjivca koji se prikrada. Neobično, sve asocijacije vezane su uz žovotinjski svijet, ako vanzemaljce pribrojimo životinjama.

Dakle, ta stvar, koja visi negdje gore, trebala bi na neki način uspostaviti interakciju s publikom. Kako? Leteći, viseći, levitirajući, lebdeći, njišući se, padajući, odskakujući. Vitica. Načinio sam svijećnjak koji se njiše poput klatna. Osjećate li ponekad da vam vrijeme visi nad glavom, pojačavajuć i strepnju i strah vašeg života? Kao da bi se svaki tren moglo obrušiti na vas i ubiti vas? Ova viseća zvijer probija se kroz mase, mameći ih pićem bogova, promatrajući ih i progoneći ih, razotkrivajući trenutke prepuštanja užicima, snimajući ih.

Globalna policijska država u kojoj živimo – pogoršava se svakim danom, sve je prisutnija. Prihvaćamo je na vlastitu štetu. Manje civilnih prava, manje privatnosti, više kamera, prisluškivanja, globalna mreža koja sve zna i sve pokazuje. S mobitelima opremljenim kamerama, čitava generacija želi biti dio realitytelevizije, zvijezda svoje myspace/facebook stranice, predajući svoju privatnost. Ljenjivac koji je ujedno i špijun! Nemarni, sporo-puzajući, očiti progonitelj koji vas mami s…viskijem. Njegova nespretnost. Možda vam neće smetati što ste progonjeni ako vas se namami viskijem. Na koji način čovjek može ući u interakciju s robotom koji ima osobnost? Što vas zabrinjava ako nemate što skriti? Vaši poroci?

Istraživanje gravitacije, koja je u osnovi rezultat materije koja prelama prostor i vrijeme. Istraživanja o putovanju kroz vrijeme temelje se na prelamanju prostora-vremena do razine u kojoj se vremenske linije zaokrenu same oko sebe u petlju, koja se naziva zatvorenom vremenskom krivuljom. Crvotočine i crne rupe predstavljaju više stanje ili ravninu. Uspinjanje od jedne do druge rupe, prolazi, portali, ulazi. Nikad se ipak ne približavajući, poput Sizifa osuđenog na stalno ponavljanje uspinjanja na svoju planinu. Prolaz kroz stanja milosti i stanja bez milosti, potraga i pronalazak proviđenja - do iduće razine. Publika je prikazana na monitorima, koji ju postavljaju u unutrašnjost, u portal, u rupu.

Petlja četvrte dimenzije, pomak paradigme, portal koji vodi u iduću razinu, u pronalazak samih sebe, u svijet duhovnosti, k sagledavanju svijeta na dubljoj razini.

Kal Spelletich (US)

Rođen sam u liftu 1960. godine, a odrastao sam u Davenportu u Iowi kao sedmo od devetoro djece. Davenport je nedavno proglašen “Najgorim mjestom za život u Americi”. Pravi zahod. Kad sam imao devet godina dobio sam dječji pribor za kemiju te sam počeo dinamitom raznositi aerosolne posude i istovremeno eksperimentirati sa strujom, vatrom i vatrometima. Počeo sam raditi u očevoj građevinskoj tvrtki čim sam bio dovoljno odrastao da mogu držati čekić u ruci. Interes za umjetnost i tehnologiju te “umjetnost koja radi stvari” počeo je na University of Iowa gdje sam diplomirao interdisciplinarnu umjetnost 1984. godine. Godine1989. završio sam medijsku umjetnost na University of Texas u Austinu, magisterij iz interdisciplinarne umjetnosti a zatim pobjegao glavom bez obzira od tamo. SEEMEN, zajednički napor mene i četrdesetak tehnoloških izumitelja koji uživaju u izradi ekstremnih strojeva i robota, osnovao sam 1987. od kada smo predstavili više od 1000 performansa i eksperimenata SAD-u, Kanadi i Europi. Od 1991. do 1994. surađivao sam sa Survival Research Laboratories u Europi i SAD-u. Trenutno izlažem posvuda, uglavnom (još uvijek) u underground prostorima. Radim s biomorfnim elementima kako bih dobio strojeve koji omogućuju neposredno iskustvo. Predajem na državnoj školi u San Franciscu, a povremeno i u drugim školama u SAD-u. Među ostalim, moj rad zastupljen je u kolekcijama New York Museum of Modern Art i Getty Museum.