Vrtovi koje fotografiram nastaju na ničijoj zemlji, u zonama tzv. neurbaniteta, na praznim površinama grada i uvijek uz velika stambena naselja. Da bi nastali, potreban je oveći komad zemlje, odsustvo privatnog vlasništva i stanara susjednih zgrada. U takvoj konstelaciji nastaju meni začudna mjesta suburbanih vrtova. Vrtove fotografiram zimi, izvan sezone i bez ljudi. Tada nisu u funkciji i postaju dodatno nedefinirani, a kao takvi dobivaju nova značenja. Zbog svoje privremenosti, vrtovi su mjesta prenamjene funkcije stvari. Dominira postupak recikliranja, improvizacije, formalnog nereda i usputne ekologije. Vrtovi djeluju kao kontemplativne igraonice za odrasle, ili kao utočiste za građane s nostalgijom prema ruralnom ili kao mogući spas za socijalno ugrožene.

Vjerujem da su vrtovi odraz potrebe za kontekstom koji nadilazi osnovnu funkciju ulice. To su simbolične točke koje u urbanitetu grada izostaju jer su izvan opsega primarne arhitekture. Vrtovi su mjesta nadgradnje, kao što su uvijek bili trgovi i parkovi.

Ipak, vrtovi su prostori bez budućnosti; to su mjesta budućih trgovačkih centara i drugih poslovno-stambenih neminovnosti.Današnje stanje formalne zapuštenosti vjerojatno je naprednije od onog što se tranzicijskom urbanizacijom sprema realizirati. Prostori vrtova upravo su suprotno od onoga što se čini da jesu i u usporedbi s budućim predstavljaju elitno mjesto u uškopljenoj arhitekturi grada.

U Zagrebu, zima 2006.

P.S. Četiri godine kasnije odlazim ponovno fotografirati vrtove. Dobar dio onog što je snimljeno više ne postoji. Očekivano. Grad se širi i guta zaostale livade. Kao da je i trojba gornjega teksta nestala; preostali vrtovi daju zaključiti kako su im - socijalno ugroženi - jedini stalni posjetitelji.