Kontejner

Film je umjetnost električne energije, a najseksi struja dolazi iz rascijepljenih atoma

Justine vidi slike, Justine zna stvari. Jedna od slika pomoću kojih vidi istinu prikazuje je elegantnu, pomalo začuđenu, na pustom golf terenu, dok joj se iz prstiju okrenutih prema nebu izdižu tanki električni jezici. Melankolija, novi film Larsa von Triera, novopečenog nacista i znanog provokatora, ne bavi se energijom ni više ni manje no većina svjetskih filmova. Vizualna raskoš najbolji je dio filma, a slika u kojoj se nebesa i ljudsko biće putem izboja električne energije spajaju u privremeno jedno, najnoviji je prikaz u brojnom filmskom nizu (Frankenstein, Čudnovata znanost i drugi filmovi u kojima je električna energija izvor života) kojim se između ljudskog bića i energije povlači znak jednakosti. Niti jedno slovo ovog teksta ili stotinka bilo kojeg filma ne može postojati bez energije. U stvari, energija je sve što je izrečeno te sasvim sigurno još i više. Svejedno, odnos filma i energije, iako nerazdvojiv i intenzivan, rijetko je tematski direktan. Matematički je gotovo nemoguće izračunati koliko se energije potroši za jedan jedini film. Ispada kako je ekonomija u ovom slučaju preciznija, jer koliko film košta i koja je točna cijena neke stavke banalno je uobičajen izračun u filmskoj industriji.

Filmova bez energije nema, no igranih filmova o energiji još je manje. Promidžbena
djela o električnoj ili toplinskoj energiji i kako je uštedjeti, kupiti ili jednostavno potrošiti nisu neuobičajena, no koliko uistinu imamo drama, komedija ili krimića o struji? Film je umjetnost električne energije, no električna energija nije uobičajena tema filmova. Kako je uopće filmski uobličiti, tko bi je gledao? Kretanje iona na putu od pozitivnog k negativnom nema snagu jedne Odiseje, ali dobri filmski potencijali stvaraju se na ideji nestanka energije, neukrotivoj energiji, zlouporabljenoj energiji. Energija možda nije najbolji mogući lik filma, ali je zato savršen pokretač radnje. Ovdje je potrebno zastati radi činjenica. Imamo, abecednim redom, više oblika energije: elastičnu, električnu, elektromagnetsku, kemijsku, magnetsku, mehaničku, nuklearnu, svjetlosnu, termalnu, zvučnu. Film je sadržajno na svu silu načina iskoristio svaku od njih (Izbavitelji, Matrix, Rat svjetova, Nadnica straha, X-Men, Moderna vremena, La Jetée, Sunshine, Fahrenheit 451, Dina), ali jedan je oblik energije snažno utjecao kako na svijet, tako i na svijet filma. Nuklearna joj je ime, a energija prezime.

Laički i hipsterski moderno gledano, sve što ima veze s nuklearnom energijom prilično je zaostalo i staro. Nuklearna energija prelazi u toplinsku, toplinska u mehaničku, mehanička u električnu. Princip je jednak kao i kod parne lokomotive, s tom razlikom da parna lokomotiva nema u sebi mogućnost razaranja cijelih gradova i pokrajina. A ni cijepanje atoma nećemo pronaći u prirodi. Električno surfanje na nuklearnim valovima zavodljiva je tehnološka umjetnost preživljavanja, pri čemu je nagrada krajnje relativno zelena energija koja nam stoji na raspolaganju. Balansiranje po rubovima svega što imamo ne bismo li mogli trošiti više no što trebamo samo po sebi je već toliko fascinantno damjesta za filmsko bilježenje, agitiranje, promišljanje, strašenje, objašnjavanje,izdrkavanje, umirivanje i eksploatiranje ima na bacanje. Namjenski, obrazovni,dokumentarni i samo dijelom igrani filmovi provest će nas kroz filmski putene krivine rascijepljenog atoma, jer film je umjetnost struje, a ona je najuzbudljivija kad dolazi iz upitno kontrolirane katastrofe koja vreba.

Nuklearni spasitelji

Nedugo nakon pretvaranja Hirošime i Nagasakija u polje radioaktivnog šljunka počeli su pristizati filmovi koje su naručile, osmislile i snimile Sjedinjene Američke Države. Jedan od zanimljivijih je A Tale of Two Cities iz 1946. godine. Militarizam oplemenjen arogancijom pobjednika izbija iz svake njegove pore. Čvrst, leden glas naratora ispaljuje činjenice i objašnjenja kao da se radi o još jednom u nizu uredskih radnih dana. Atomske se bombe bacaju na gradove ne bi li se zaključio rat, eksplozije se podešavaju tako da njihov radijacijski oblak i udarna snaga imaju najsnažniji mogući učinak. Poruka je nedvosmislena: novi gospodar svijeta je i stvarno i simbolički rođen s blagoslovom novog božanstva, njezine svetosti Znanosti.

Opijenost novim izvorom energije nije jenjavala još dugo nakon kraja Drugog svjetskog rata. Film A is for Atom iz 1952. godine nastao je u vrijeme snažnog poslijeratnog industrijskog i društvenog zanosa. Ovo petnaestominutno ostvarenje snimljeno je ne bi li se istodobno objasnilo kako nuklearna energija funkcionira i propagiralo njezinu upotrebu u različitim ekonomski vrlo isplativim djelatnostima. Nuklearna energija i tu se prikazuje kao trijumf znanosti, no sama znanstvena objašnjenja na razini su osnovnoškolskog obrazovanja. Puna nejasnoća i otvorenih priznanja o nerazumijevanju, ta objašnjenja nisu spriječila autore filma da nuklearnu energiju prikažu kao novu zemaljsku zaštitnicu u maniri šund stripova i filmova o superherojima. Nuklearna energija je postala borac za čovječanstvo s peterostrukim avatarom: ona je ratnik, inženjer, liječnik, poljodjelac i istraživač − sve u jednom pakiranju. Ulazak u nuklearno doba značio je zanos koji je toliko daleko projicirao vlastiti napredak da se s današnje vremenske udaljenosti čini kao da su ti atomski ljudi iz atomskog doba proživjeli najdivnije dane djetinjstva čovječanstva.

Sve je izgledalo moguće i nadomak ruke. Djetinjastim umovima priča za laku noć se čita na odgovarajući način: ne čudi stoga što je A is for Atom stvoren na animacijskom stolu.
Animirani propagandni filmovi iz najranijih dana nuklearnog doba bili su jednako česti kao i sirove snimke zastrašujućih eksplozija. Gledajući filmove iz četrdesetih i pedesetih, promatrač se mora zapitati kakvi su to ljudi živjeli u ono vrijeme, što su mislili i jesu li uopće postojali. Njihova naivnost doista se može objasniti samo djetinjastošću tog doba, no činjenica je da su, iako su vidjeli ostatke ostataka Hirošime i Nagasakija, svejedno servirali i također gutali filmove poput Duck and Cover iz 1951. godine. Kornjača po imenu Bert bila je školski primjer junaka jer se znala sakriti od atomske bombe − baš kao što naslov filma kaže: sagni se i zaštiti. A zaštitu u tom filmu odigrali su rub pločnika, stolnjak, kaput pa čak i obične novine. Strah od nuklearne energije bio je realan, no država se svejedno ponašala posve nadrealno. Iako su nominalno imali obrazovnu funkciju, državni filmovi promidžbeno-obrazovnog karaktera ostavljaju dojam kao da su snimani prvenstveno u svrhu širenja straha.

Tržišne okolnosti nisu bile ništa bolje. Televizijske reklame poput one za Dorothy Gray Salon Cold Cream (krema za čišćenje lica) jasno su igrale na kartu straha potencijalnih kupaca. Geigerov brojač u reklami kojom se nudi krema za lice danas je posve nezamisliva slika. Radijacija je postala sveprisutna zvijer koja vreba iz šminke za lice, iz raketa komunista, iz prošlosti... A tek koju godinu ranije mogli su se kupiti satovi obojani radijem kako bi svijetlili u mraku, a cipele u dućanu bi se prije kupnje isprobavale uz pomoć rendgena − čisto da se ustanovi jesu li prsti u cipeli skvrčeni. Pandorina je kutija otključana u Hirošimi, a otvorena u Nagasakiju i iako je pored svih strahota u njoj ležao energetski zalog za budućnost, filmovi iz pedesetih i šezdesetih godina otkrivaju nam kako je to bilo vrijeme potpunog kaosa. Opasnosti, ali i blagoslovi virili su sa svih strana, a što je još gore − iz istih izvora.

Dobre namjere

Pomiješane poruke koje su pristizale iz obrazovnih i promidžbenih filmova pedesetih godina prilično ambiciozno je prikupio Adam Curtis u jednom televizijskom dokumentarcu. Riječ je o šestodijelnom dokumentarnom serijalu Pandora's Box u produkciji BBC-a, a posljednja je epizoda nazvana po spomenutom promidžbenom filmu A is for Atom korporacije General Electric. Curtis je u svojoj verziji filma prikazao & scaron;iri društveni i ekonomski kontekst vremena kada se počelo naveliko cijepati atome. Kompilirajući promidžbene filmove s intervjuima relevantnih protagonista znanstvene revolucije iz sredine dvadesetog stoljeća, Curtis nudi sliku doba kakva se u pravilu ne može pronaći bez većeg truda. Atomska bomba s jedne strane, a nuklearna centrala s druge čine neraskidivu sponu koja je u krajnjoj liniji i dovela do naše današnje pozicije, u kojoj ne vjerujemo u njih jednako kao što vjerujemo u dosege moderne znanosti. Glagol “vjerovati” pritom nije pogrešno upotrijebljen, jer iako govorimo o znanstvenim i inženjerskim dosezima, upravo je vjerovanje stvorilo čitav niz sada već nerješivih problema. Nedavna zbivanja u Fukušimi (koja još uvijek nisu pri kraju, samo su skliznula s popisa medijski zanimljivih vijesti) to doslovce bolno potvrđuju.

Eksplozija na nuklearnim temeljima nije isto što i kontinuirana kontrola nuklearne energije. Ova potonja, kako sugerira Adam Curtis, nastala je iz potrebe znanstvenika da speru sa sebe grižnju savjesti. Bez civilne uporabe nuklearne energije ostalo bi samo apsolutno sredstvo razaranja. Sam Robert Oppenheimer, vodeći znanstvenik projekta “Manhattan”, citirao je jednom sveti indijski tekst Bhagavad Gite (“Postao sam smrt, razarač svjetova”) i zatim dodao: “Pretpostavljam da smo svi mi to mislili, na ovaj ili onaj način”. Njegov kolega s projekta, fizičar Kenneth Bainbridge, istu je misao izrekao jezgrovitije: “Sada smo svi kučkini sinovi.” Ne želeći ostati upisani u povijesne knjige kao šupci čovječanstva, isti ljudi koji su omogućili atomsku bombu nastojali su istu tu energiju upotrijebiti za dobrobit svih ljudi. Vrijeme u kojem su živjeli davalo im je potpuno pravo da vjeruju u vlastite mogućnosti i znanje. Oni su bili fizičari, gospodari materije − nešto poput današnjih arhitekata i dizajnera − i bili su najvrjednije što društvo ima. Znanje su uistinu imali, no koliko god su vjere imali u svoje sposobnosti, to nije bilo dovoljno za zadatak kojem su pristupili. Barem ne tada. I ne u Americi, a niti u SSSR-u ili Velikoj Britaniji.

Novi, bogati izvor energije, koji se ne bi mogao pronaći bez posredovanja ljudi u transformaciji iz bombe u elektranu zapeo je na tipično ljudskim problemima i to vrlo brzo, već početkom šezdesetih. BBC-jev dokumentarac A is for Atom otkriva nam da su fizičari relativno brzo shvatili kako ne mogu teorijski izraziti svu problematiku iz kaotične, svakodnevne prakse u kojoj će nuklearka raditi nakon što se jednom pokrene. Nakon neuspješnih izračuna znanstvenika stigle su vrlo uspješne, ali i porazne ekonomske računice. Prve nuklearne centrale nisu bile isplative. Kasnije su to postale, ali nauštrb sigurnosnih mjera i zamagljene slike namještene za javnost. Problem percepcije javnosti, pomiješan sa znanstveničkom limitiranošću i ekonomskom isplativošću u kontekstu nuklearne energije, sažeo je još jedan fizičar s projekta “Manhattan”, Alvin M. Weinberg: “Mislim kako je osnovno pitanje sljedeće: Mogu li koegzistirati moderna nametljiva tehnologija i liberalna demokracija?” Veliki rizik koji sa sobom nose nuklearne elektrane, a koji naglašava korporativni plan sa sloganom good market, huge dollar, teško da bi mogao proći na bilo kojem referendumu (osim na našem hrvatskom, tipično savjetodavnom) kada bi javnosti bio podastrt u svim svojim pojedinostima. Gašenjem atomskih centrala ugasio bi se i razvoj jedne grane znanosti, a to nikako ne može biti dobro. Ne za društvo i mentalni sklop u kojem živimo. Odgovor na Weinbergovo pitanje može, dakle, biti samo još jedno pitanje: Živimo li u liberalnoj demokraciji ili se to samo korporativna tehnokracija vješto mimikrirala? Promi& scaron;ljanja o nuklearnoj energiji potaknuta filmskom umjetnošću ne mogu se nastaviti bez filma Pripjat. A taj nam film pod nos gura brojna pitanja, od kojih je jedno i...

Koliko energija može biti prljava?

Energija nije niti može biti prljava, no putovanje Pripjatom na koje nas je odveo austrijski dokumentarni filmaš Nikolaus Geyrhalter samo dvanaest godina nakon černobilske nesreće jezovito šapuće u uši drugačija razmišljanja. Pripjat je bio gradić od četrdeset tisuća stanovnika, smješten na istoimenoj rijeci i u neposrednoj blizini Černobila, odnosno tamošnje nuklearne elektrane. U vrijeme snimanja filma Pripjat je bio područje zvano “Zabranjena zona” s tek malobrojnim, perverzno nostalgičnim (odnosno ljuto neukim i sirotim) starcima, bez ptica ili miševa, s visokoradioaktivnim ribama u rijeci. Mrtav grad čije su stanovnike svakodnevno dovozili na posao − bilo da su znanstvenici, liječnici ili vojnici. Zapanjuje razina neznanja i neinformiranosti među tim ljudima, čiji su posao i život posve usredotočeni na osiguranje, nadzor i praćenje prilika u Zoni, tridesetkilometarskom radijusu oko elektrane u kojoj je 26. travnja 1986. došlo do nuklearne katastrofe koja se svojim obimom ne može mjeriti niti s kombinacijom bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki. Melankolični prazni pogledi i slijeganje ramenima odgovori su koje daju. U njihove se motive ne može prodrijeti niti ih se može razumjeti. Je li to uistinu tek borba za goli život u državi koja puca po šavovima ili su njihovi životi uistinu posvećeni višem cilju prikupljanja što većeg broja informacija kako bi se izbjegla
nova nesreća? Svatko ima svoj posao, ali ne mogu nam pokazati širu sliku svoga života i rada? Redatelj i scenarist Nikolaus Geyrhalter niti ne pokušava pronaći odgovore. On snima, sluša i hoda radioaktivnom Zonom, mrtvim Pripjatom.

Nuklearna energija na panju filma poput Pripjata ili posljednjih snimki ukrajinskog snimatelja Vladimira Ševčenka, koji je s kamerom došao do samog centra černobilske katastrofe u vrijeme kada se ona događala, ne ostavlja puno manevarskog prostora u iznalaženju odgovora na pitanje iz podnaslova. Vladimir Ševčenko umro je ubrzo nakon što je snimajući hodao po uništenoj nuklearki, žaleći što nije snimio više materijala. Njegova je kamera pokopana s njim. Ne samo zato što se nije odvajao od nje, nego i zato što je bila radioaktivna. Vatrogasci, vojnici i rudari poslani u pomoć Černobilu kao da su bačeni niz liticu. Nisu imali odgovarajuću opremu, nisu imali upute o ponašanju, a na mjestima s najjačim zračenjem nisu smjeli biti duže od četrdeset minuta kako se ne bi počeli raspadati. Dokumentarni filmovi koje sam spomenuo u ovom tekstu, ali i visokoobrazovani eksperti koje u njima gledamo redom nam govore jednu te istu stvar: nuklearna energija jest budućnost, zalog napretka i možda boljeg života, no koja je njena cijena? Škola nas je naučila da vjerujemo kako znanstvenici znaju, kako liječnici ne griješe, a sucima je na umu samo pravo, no stvarnost je drugačija. Svi oni griješe i radeći uče. Nuklearna energija izgleda kao prevelik zalogaj za znanstvene spoznaje i inženjerska rješenja kojima trenutno raspolažemo. Ona izgleda kao predobar izvor zarade za ekonomske morske pse. Kao i atomska fizika. Imamo pojma, ali nemamo blage veze. Razine neznanja fenomenalno portretira Geyrhalterov Pripjat. Svi nešto ne znaju, samo je pitanje koliko duboko to neznanje prodire.

Fiktivni optimizam?

Skureni Pripjat postojao je i prije Černobila. Godine 1979. filmski velikan Andrej Tarkovski snimio je nakon brojnih problema antologijski film Stalker. Lokacija seta bila je nizvodno od kemijske tvornice koja je nastala na ostacima hidrocentrala na estonskoj rijeci Jägala. Baš kao i u pripjatskoj Zoni, snimanjeStalkerove Zone donijelo je posljedice, odnijelo živote. Velik broj filmaša angažiranih na Stalkeru, uključujući Tarkovskog, obolio je od karcinoma, a u lakšoj varijanti i od kožnih i respiratornih bolesti. Zona Tarkovskog nadrealno je životna pustoš poput Pripjata. Bujajuća vegetacija, no nevidljiva opasnost iza svakog koraka. Kako to biva s ponekim umjetničkim djelima, Stalkeranticipira događaje, okolnosti i posljedice koje mi obični promatrači možemo tek somnambulno i neartikulirano predosjećati. Tarkovski je snimio nadrealni postindustrijski rasap, koji vjerno prikazuje posljedice nuklearne katastrofe iako ne govori o njima eksplicitno. Nuklearna energija u distopijskim filmovima ne mora biti izrečena kako bi postojala. Slično je i sa Crvenom pustinjom Michelangela Antonionija. Ona je ultimativni simbol visokoindustrijaliziranog društva koji sa sobom nosi slike neurotičnih, manjkavih ljudi te spaljene ili osvetoljubive, mistično podivljale prirode. Strah od vremena u kojem živimo najbolje sažima u sebi upravo najnoviji izum industrijalizacije, atomska energija.

Igranih filmova o posljedicama nuklearne energije ima podosta, no upravo Stalker i Crvena pustinja, filmovi u kojima o njoj nema ni riječi, najbolje sažimaju filmska razmatranja energije koja toliko daje, ali može uzeti još i više. Razmatrati nuklearnu energiju u kontekstu filmova poput trilogije Mad Max iliSilkwooda u dobroj je mjeri izlišno, ma koliko ti filmovi bili cijenjeni ili voljeni.

Užas Meryl Streep u Silkwoodu po snazi nije niti do koljena spominjanim dokumentarnim
snimkama Vladimira Ševčenka, a raspad društva Mad Maxa tek je razvodnjen odraz očaja ljudi iz Pripjata. Ostavimo na kraju sve te prožvakane černobilske i hiro& scaron;gasakijevske teme i okrenimo se Fukušimi i katastrofe koju bi kritičari, da se dogodila u holivudskom blockbusteru, odbacili kao novo cijeđenje odavno usahle naranče filma katastrofe. E pa potres, tsunami i nuklearna katastrofa u Japanu su se doista dogodili. I to sve u istom danu, na užas cijeloga svijeta i zluradu radoholičarsku onaniju svih mogućih medija (barem do intervencije u Libiji, kada su se krvoloci s egzotičnog dalekoistočnog bacili na polupitomo sjevernoafričko meso). Odnos Japana i nuklearnog počeo je krajem Drugog svjetskog rata i nakon nekoliko tektonskih trzavica primirio se u postojanom toplo-hladnom ritmu s godišnjim komemoracijama i energetskim cijeđenjima (Japan ima pedeset i pet djelatnih nuklearki, a sve su izgrađene nakon 1970.). Taj opasni valcer filmski je pratio prvi istinski japanski pop fenomen, čudovište radioaktivnog daha Godzilla. Colette Balmain u svojoj knjizi Introduction to Japanese Horror Film definira Godzillu kao filmsku, ali i simboličku pojavu s dvostrukom funkcijom: kroz žanr horora ona je Japancima trebala dati oduška od nagomilane anksioznosti zbog urušavanja, a potom i redefiniranja društva suprotno tradicionalnim vrijednostima te ujedno podcrtati opasnosti nuklearnog naoružanja koje je Japanu donijelo toliko zla. Prva Godzilla na filmskom se platnu pojavila 1954. godine, no s vremenom se njezina priroda promijenila. Od zvijeri koja razara Tokio pretvorila se u zaštitnika Japana, pa čak i njegov simbol. Tijekom godina sveukupno je snimljeno trideset filmova s Godzillom, a posljednji je kino dvorane ugledao 2004. godine (Godzilla: Final Wars). Na kino-blagajnama su ga potukli Pokretni dvorac i Izbavitelji te se činilo kako će najslavnije svjetsko filmsko čudovište u zaborav otići s konačnim porazom nasvoju pedesetu obljetnicu.

U ožujku je japanska produkcijska kuća Toho prodala prava na Godzillu američkoj kompaniji Legendary Pictures, a u siječnju ove godine s novom, američkom Godzillom koja bi u kina trebala doći sljedeće godine počeo se povezivati redatelj Gareth Edwards. Je li Godzilla za Japance konačno umrla ili će je Fukušimina katastrofa iznova podići iz pepela? Može li snaga simbolizma pobijediti moć kapitala? Odgovori su jednako neznani kao i na sva dosad postavljena pitanja vezana uz nuklearnu energiju.

Ako je jedino oruđe na raspolaganju čekić, do svih se rješenja dolazi njegovim mahanjem i udaranjem uokolo. Odnos čovjeka i nuklearne energije čini se kao odnos Godzille i zgrada Tokija iz 1954. Svejedno, unatoč svim filmskim upozorenjima i bojaznima, nuklearna energija ostaje jedina istinski moderna i posve ljudski spravljena energija. Pedesetak godina usavršavanja njene eksploatacije možda se čini predugim razdobljem bez istinskog napredovanja, no možda tek trebamo shvatiti kako se neke stvari ne postižu u jednoj generaciji. A kad se na samome kraju pojavi toliko tih “možda”, onda se možda trebamo prisjetiti i dvojbe oko mogućnosti suživota visoke tehnologije i liberalne demokracije. Možda je nuklearna energija tijekom desetljeća postala preskupa da bi je se napustilo, možda lobiji smišljeno drže u zapećku geotermalne i solarne potencijale. Možda... Pričekajmo novuGodzillu, jer nju je nuklearna energija stvorila i ona će možda poput slijepe koke ubosti zrno. Mi ionako samo možemo... gledati.

Izbor filmova: Hrvoje Pukšec

www.youtube.com/watch?v=8p0d05M5JpY&playnext=1&list=PL97B922AFFA3FA657
www.youtube.com/watch?v=pb5HItRpDY8&feature=related

— Nuclear Experiments (Yale predavanje, prof. Wargo)
www.youtube.com/watch?v=CRuZa_kJlew&feature=relmfu

— Nuclear Secrecy and Ecology (Yale predavanje, prof. Wargo)
www.youtube.com/watch?v=iUaJB7z2yJ0&feature=relmfu

— Past and Future of Nuclear Power (Yale predavanje, prof. Wargo)
www.youtube.com/watch?v=wpDodpl8se4

— Nuklearna elektrana Fukušima
www.youtube.com/watch?v=M22Gt4sswEA

— Fukushima’s Nuclear Emergency
www.youtube.com/watch?v=ZK8UBHMo04U

Kino

Film je umjetnost električne energije, a najseksi struja dolazi iz rascijepljenih atoma

Dobre namjere

Koliko energija može biti prljava?

Fiktivni optimizam?

Hrvoje Pukšec (HR)

Kino

Film je umjetnost električne energije, a najseksi struja dolazi iz rascijepljenih atoma

Dobre namjere

Koliko energija može biti prljava?

Fiktivni optimizam?

Hrvoje Pukšec (HR)

Povezane publikacije

Touch Me festival: Zlo/Upotreba energije