Zemlja je naelektrizirano tijelo koje lebdi u svemiru

Dvije situacije iz znanstvene karijere Nikole Tesle dobro ilustriraju spregu znanosti s jedne strane te kapitala i marketinga s druge. Prva je bila kada se Edison odlučio na marketinški potez pogubljenja slona kako bi dokazao da je izmjenična električna energija koju je Tesla izumio strašno opasna. Unatoč tome što je prijenos istosmjerne struje zahtijevao izgradnju infrastrukture na svakih 50 metara, Edison je promovirao svoj izum pokušavajući diskvalificirati izmjeničnu struju koja se lakše prenosi. Profit je također bio razlog što je Teslin Wardenclyffe Tower, koji je bio nadomak ozbiljenja, neslavno propao. Glavni investitor je, naime, nakon prvog vrlo visokog ulaganja povukao novac jer su počele kružiti glasine da potrošnju bežične struje neće biti moguće mjeriti, pa tako niti naplatiti. No on nije samo osobno prestao ulagati u taj projekt, već je također odgovarao od toga druge potencijalne investitore. Iako postoji tisuću sličnih primjera, ove dvije povijesne ilustracije s početka 20. stoljeća pokazuju koliko je znanost već tada bila ovisna o ulaganjima i ekonomskim interesima pojedinaca.

Umjetnost, s druge strane, ponekad ima mogućnost stvaranja u svojevrsnom prostoru slobode, pa stoga može otvoriti neka pitanja i potaknuti rasprave ondje gdje su potrebne. Ta svojstvena uzbudljivost i incidentnost velikih znanstvenih otkrića, u kombinaciji s lucidnošću i zanimljivim perspektivama koje umjetnost nudi, još jednom će vam u sklopu Touch Me festivala, podnaslovljenog Zlo/Upotreba energije, ponuditi priču o doista jedinstvenoj temi.

U prva dva izdanja Touch Me festivala bavili smo se temama zloupotrebe inteligencije i imperativa sreće. Ove godine pozabavit ćemo se aktualnom temom energije. Bez obzira na to za koju ste se stranu opredijelili − za one koji strahuju od posvemašnjeg uništenja ljudske vrste i svih ostalih vrsta zbog neumjerene potrošnje neobnovljivih energetskih resursa, one koji smatraju da je priroda neuništiva i da čovjek nikada neće izumiti ništa toliko snažno da bi je mogao nadvladati, ili pak za one skeptične, koji vjeruju da je sve stvar propagande i da nema dokaza za ozonske rupe, mogućnost iscrpljivanja svih izvora nafte, pa čak niti za činjenicu da električni automobili doista mogu funkcionirati u prometu i tome slično − među umjetničkim radovima objedinjenim ovim festivalom uočit ćete raznolike pristupe istoj temi: politikama korištenja energije.

Čini se da je podtema hrane u smislu energije za žive vrste najzastupljenija na izložbi. No i ona je obrađena s raznih gledišta. Najfilozofskiji i vjerojatno najkompleksniji projekt je onaj australske skupine Tissue Culture & Art, koja je svojim radom vrlo inteligentno anticipirala događaje koji su nam, ako je suditi prema novim izdanjima Scientific Americana, već pred vratima. Naime, oni su 2003. godine, kada su predstavili svoj projekt u Nantesu unutar kustoskog projekta Jensa Hausera, ustvari željeli pokrenuti raspravu o laboratorijski proizvedenom mesu koje ne bi iziskivalo žrtve. Množeći vlastite tkivne stanice, mogli bismo čak uzgajati odreske od sebe samih. Prema novim znanstvenim istraživanjima, kada bi se prešlo na taj način “uzgoja” mesa, to bi značilo 35-60 % manju potrošnju energije, 80-95 % manji efekt staklenika i 98 % manju upotrebu zemljišta. Uz neka praktična pitanja vezana uz egzistenciju domaćih životinja i tabue ljudožderstva, kao i okus hrane proizvedene u Petrijevim posudama, pojavilo se i etičko pitanje vezano uz prava tih tkivnih tvorevina, koje Tissue Culture & Art zovu “poluživućim bićima”.

Sjećate li se hranidbenog lanca iz osnovne škole? Travu jede jelen, jelena jede čovjek, čovjeka posthumno opet jede trava, i tako dalje. I sve bi bilo u redu da čovjek to nije malo pokvario uzgojivši vrste životinja i biljaka koje postoje samo za njega i izbacivši sebe iz hranidbenog lanca. Amy Youngs i Ken Rinaldo podsjećaju na taj problem i nude djelo lucidne kombinatorike. Svojim radom Farm Fountain omogućuju vrlo zdrav ručak, koji se sastoji od ribe i salate, stvarajući perpetuum mobile u obliku minijaturnog samoodrživog hranidbenog lanca. Biljka, naime, raste u vodi, hranu dobiva iz ribljih fekalija, a riba se hrani biljkom. Čovjek, koji je sve to smislio i projektirao, hrani se objema, uživajući pritom u svom lijepom i funkcionalnom akvariju.

Sličnu situaciju mikrosvijeta za sebe dao nam je na promatranje Andy Gracie, koristeći gotovo identične elemente − ribu i biljku − ali ovaj put uz prisutnost računalno upravljanog robota. U svome radu Fish, Plant, Rack Gracie pokušava ustanoviti je li riba sposobna kontrolirati robota koji hrani i zaljeva biljku te je li biljka sposobna komunicirati svoje želje ribi. Za razliku od rada Kena i Amy koji se bavi hranidbenom ekonomijom, rad Andyja Gracie bavi se hranidbenom komunikacijom.

Fotografije Jasenka Rasola također se posredno bave hranom. To su zimski vrtovi spontano nastali na onim kvadratima urbanog tla nad kojima nitko nema kontrole. Zanimljivost tog “neurbanog” ponašanja utkanog u tkivo grada svjedoči i o ekonomiji i o ljudskim potrebama. Na aktivistički način hranom se bavi i dokumentarni film Valentina Thurna. Taj njemački redatelj u svom zanimljivom ostvarenju proučava statistike bacanja hrane, posebno se osvrćući na velike supermarkete, i sugerira rješenje − jedimo otpatke! Osim hranom, umjetnici su se na najrazličitije načine bavili alternativnim energijama. mischler’traxler su naše uživanje u aromatičnom, no u svakom drugom smislu prilično beskorisnom napitku − kavi, odnosno njenoj suvremenoj inačici Nespressu − pretvorili u pogon, dok su Ines Krasić i Ivan Nikolić Lesh limunima upogonili eksperimentalnu računalnu poeziju. Dubravko Kuhta Tesla omogućio je ljudima da pretvore svoj nožni rad u električnu energiju.

Jedna od raspravljanih tema je i transformacija jedne vrste energije u drugu. U svom performansu Bojan Gagić i Miodrag Gladović svjetlosnu energiju prevode u zvuk. Za razliku od njih, dvojac Evelina Domnitch i Dmitry Gelfand izvode kemijske procese u kojima se pod određenom temperaturom i uz određene kombinacije plinova zvučni valovi mogu izravno pretvoriti u svjetlosne. Ovaj magični rad približava nam neke svemirske fenomene, poput sunčeve svjetlosti. Tao G. Vrhovec Sambolec pak tautološki pretvara vjetar u vjetar, stvarajući u zatvorenom prostoru, potpuno artificijelno, efekt izvanjskog vjetra. Radi se o jednom od radova iz serije koja bi naposljetku trebala rekreirati sve atmosferilije, odnosno efekt vanjskog prostora u unutarnjem.

U sklopu festivala održat će se i dva performansa, od kojih je svaki zanimljiv na svoj način. Spektakularan okršaj s električnom energijom priredit će nam američki umjetnik Barry Schwartz. Upravljajući (a ponekad i bivajući upravljan) visokonaponskom strujom, Schwartz nam predstavlja daleko izravniji tjelesni odnos s električnom energijom nego š to je onaj na koji smo navikli. Pariška skupina HeHe u svojim radovima stavlja ekološki upitnik na industrijsku proizvodnju, istovremeno stvarajući prekrasne urbane slike fluorescentnih boja. Do sada su bojili gradske horizonte koristeći smog u velikim gradovima, tako što bi ubacili u promet malene automobile-igračke koji bi ispalili šarenu dimnu bombu. U sklopu Touch Me festivala šarenit će se tvornički dimovi.

Naposljetku treba spomenuti rad koji nastoji anticipirati ljudsku poziciju u bliskoj budućnosti. Projekt Marije Knezić optimistički je orijentiran prema traženju rješenja. Ako se opasnost od zračenja poveća do 2050. godine, Marija predviđa novi kozmetički proizvod − flaster koji će ukloniti sve posljedice i vratiti nam energiju.I dok se negdje ne pojavi novi Tesla i ne realizira ideju pretvorbe Zemlje u gigantski dinamo koji bez žica projicira električnu energiju u bezgraničnim količinama svugdje u svijetu, bavit ćemo se temom energije, njezine politike i ekonomije, njezine upotrebe i zloupotrebe.