Sustavna proučavanja granice ljudske auditivne percepcije te fizikalnih svojstava zvučnih valova niskih frekvencija početkom 20. stoljeća rezultirala su razvojem instrumenata sposobnih za detekciju zvukova ispod praga čujnosti, otvarajući pri tome nova polja istraživanja – infrazvuk. Dok ljudsko uho zvuk percipira u frekvencijskom rasponu od približno 20 Hz do 20 kHz, infrazvučni valovi se nalaze ispod te donje granice, na frekvencijama nižima od 20 Hz. Njihova specifičnost očituje se u činjenici da djeluju na rubu perceptivnog polja: u području gdje izmiču sluhu, ali ostaju prisutni na razini tjelesne senzacije. Umjesto kao ton, infrazvuk se manifestira kao vibracija, pritisak ili suptilna promjena u prostoru. Doživljavamo ga kroz tijelo, kao prisutnost koja je istovremeno neuhvatljiva i neposredna. U tom pomaku, zvuk prestaje biti isključivo auditivni fenomen i postaje somatski i prostorni modalitet iskustva.
Interes za infrazvuk – njegove prirodne izvore (uključujući atmosferske procese, geodinamičke aktivnosti i oblike biokomunikacije), kao i njegove učinke na fiziološke i afektivne reakcije – postupno se proširio izvan okvira znanstvenih laboratorija u područje primjenjenjenih i eksperimentalnih praksi. U tim se kontekstima infrazvuk primjerice afirmira kao medij istraživanja iskustava koja se odvijaju kroz prostor i tijelo, kao nevidljivo titranje koje tijelo prepoznaje prije nego što ga um simbolički može artikulirati.

Istraživanje pojava na granici perceptivnog polja zauzima središnje mjesto u praksi španjolskog umjetnika Marca Vilanove, koji svoje instalacije koncipira kao svojevrsne instrumente – ekstenzije osjetilnog aparata – usmjerene na proširivanje okvira auditivnog i fizičkog doživljaja.

"Phonos" je skulpturalna instalacija sastavljena od 208 recikliranih zvučnika, pri čemu je svaki element rekonfiguriran: uklonjena mu je membrana i reprogramiran je za prijem jedinstvenog infrazvučnog signala. U nemogućnosti da te frekvencije učinkovito prenese u zrak, svaki zvučnik razotkriva vlastitu materijalnu operativnost: vibracije zavojnica, napinjanje membrane i trenje metalnih komponenti postaju primarni nositelji iskustva. Algoritamski sustav, nadahnut kolektivnim obrascima ponašanja životinja u prirodi, usklađuje njihove pokrete u kontinuirano promjenjive poliritamske strukture. "Phonos" razotkriva zvuk kao fizički i prostorni fenomen, premještajući ga iz područja čujnog u područje opipljivog, pri tome otkrivajući inače neuhvatljive dinamike zvučnih valova.

Unatoč svojoj prostornoj monumentalnosti, "Phonos" stvara uvjete za intenzivno intimno iskustvo, koje pretpostavlja smanjenje vanjskih podražaja i usmjeravanje pažnje na suptilne razlike u kretanju i vibraciji pojedinačnih elemenata. Instalacija tako postaje živi organizam koji diše i pulsira, stvarajući intimno, zajedničko iskustvo ljudskog tijela i njegovog akustičkog okoliša. Kroz praksu utjelovljenog slušanja, "Phonos" otvara prostor za reartikulaciju odnosa prema zvučnim ekologijama, potičući oblike senzorne osjetljivosti i odgovornosti prema inače nepercipiranim slojevima okoliša.