Povodom 43. svjetskog dana komunikacija, 23.10.2009., Papa Benedikt XVI službeno proglašava digitalne medije novim digitalnim kontinentom. Na ovaj stav katoličke crkve o razvoju digitalnih sustava čekalo se tridesetak godina, od kada je postalo jasno da će razvoj osobnih računala i sličnih uređaja predstavljati osnovnu tehnološku inovaciju 21. stoljeća. No ta je definicija izostala sve do pojave društvenih digitalnih komunikacijskih sustava.

Ukoliko pažljivije promotrimo samu definiciju, možemo primijetiti da je unutar nje najzanimljiviji pojam kontinent, što u definiciji možemo označiti kao međusobno povezanu zemlju. Dvije su osnovne karakteristike kontinenta: on ima svoje granice (voda) i nastanjen je živim bićima. U određivanju granica digitalnog kontinenta vrlo jednostavno možemo zaključiti da je to fizički svijet. Kao što se svaki kontinent izdiže iz vode kojom je okružen, tako i svaki digitalni medij egzistira unutar fizičke stvarnosti. Znatno teže je odrediti stanovnike digitalnog kontinenta: možemo zaključiti da su to različiti digitalni kodovi, sekvence koje međusobno povezane tvore nama razumljive sadržaje (slike, filmove, tekstove, alate i sl.). No kako ih odrediti u odnosu živog/neživog? Iako primarno sve digitalne sadržaje određujemo kao zbir informacija koje ne pripadaju biološkom svijetu, moramo primijetiti da svaki od tih digitalnih zapisa ima svoju formu, boju, oblik pa samim time i određenu energetsku strukturu.

Ozbiljnost ovakve hipoteze najvidljivija je zadnjih nekoliko godina u razvoju cyber proto-znanosti u kojoj se različite vrste digitalnih bio-implantata u sve većem broju koriste kako bi olakšale/proširile mogućnosti korištenja komunikacijskih metoda. Neke od njih su primjerice ugrađivanje kontrolnih ili inhibicijskih bio-čipova kojima je moguće izvršiti identifikaciju i očitati zdravstveno stanje biološkog subjekta ili proširiti mogućnosti osnovnih osjetila na način da možemo locirati različite vrste zračenja, čuti infrazvučne valove, vidjeti znatno veći spektar loma svjetlosti i sl.

Dakle, tko živi na digitalnom kontinentu?
Da li možemo odrediti kodne sustave kao određeni oblik nama poznatog života?
Kakve nove umjetničke forme mogu proizaći iz takve sistematike?

Početkom devedesetih, programer John F. Dunn i biologinja Mary Anne Clarc predstavljaju ArtWonk – jedan od prvih javnih softvera za analizu i konverziju DNK i proteinskih sekvenci. Softver je primarno namijenjen analizi i konverziji podataka postojećih genetskih banaka u zvučne i slikovne zapise, a nastao je kao rezultat njihovih istraživanja iz osamdesetih tijekom kojeg su radili na prijevodu kompleksnih baza biopodataka u numeričke protokole koje je moguće koristiti u procesima sonifikacije. Otprilike u isto vrijeme, analizom i matematičkim prijevodom DNK sustava bave se i Nobuo Munakata i Kenshi Hayashi koji se također zalažu za proces sonifikacije.

U radu 12 mrtvih ptica, promjenom ekstenzije bilo koje datoteke u kompjuteru u .txt unicode zapis, Gagić dobiva prijevod binarnog koda datoteke. Takav zapis analizira se u Dunn/Clarc BioEditoru koji pretražuje zadani materijal s ciljem pronalaska jednostavnih genetskih sekvenci (DNK i proteinskih nizova) koje su sadržane unutar digitalnog zapisa, a kojih ima više tisuća, čak i u vrlo jednostavnim digitalnim organizmima poput običnih .jpg fotografija. Važno je napomenuti kako se svaka datoteka sastoji od jedinstvenih genetskih materijala. Daljnjim postupkom se izdvojeni genetski materijali pretvaraju u .mid datoteke po već ustaljenim obrascima konverzije genetskih sekvenci u glazbene/notne zapise. Ukratko, datoteka koja se analizira unutar medija u kojem je i nastala definirana je kao živo biće, a iz njene genetske strukture dobivena je osnovna struktura zvučnog zapisa.

(Prema tekstu Bojana Gagića)