Međunarodna konferencija posvećena temi "Arhipelaški tokovi" u organizaciji Performance Studies international (PSi) i Critical Island Studies (CIS) ove godine održava se na Universitas Kristen Indonesia u Jakarti. Konferencija okuplja umjetnike, istraživače i aktiviste koji raspravljaju o temama u rasponu od izvedbenih praksi povezanih s okolišem do geopolitičkih promjena koje utječu na umjetnost.
Olga Majcen Linn izložit će 16. srpnja rad "Utjelovljena disonanca – Izvođenje Golog otoka".
Raspored i knjižicu sažetaka konferencije pronađite na poveznici, a više informacija o izlaganom radu pročitajte u nastavku.
___
"Utjelovljena disonanca – Izvođenje Golog otoka"
dr. sc. Olga Majcen Linn
KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse, Zagreb, Hrvatska
Ovaj rad istražuje kako suvremena izvedbena umjetnost, osobito putem uprizorenja (enactmenta), nudi nove estetske strategije za suočavanje s politički potisnutim ili traumatičnim prošlostima. Polazi od teze da uprizorenje omogućuje utjelovljen i afektivan pristup povijesti – pristup koji se opire njezinu zatvaranju i umjesto toga aktivira disonancu, trenje i nedovršeno sjećanje. Umjesto da obnavljaju prošlost, ove izvedbe razotkrivaju njezine prijelome i proturječja te predlažu utjelovljenu disonancu kao strategiju suočavanja s onime što je kulturno potisnuto.
Polazeći od shvaćanja afekta Briana Massumija kao predsvjesnog intenziteta koji prethodi reprezentaciji, utjelovljena disonanca može se definirati kao istodobno iskustvo međusobno suprotstavljenih afektivnih intenziteta unutar tijela – napetosti koje se ne razrješavaju niti oblikuju u koherentne emocije ili narative. Taj nerazriješeni afekt kruži između izvođača i publike, održavajući teško sjećanje živim na način koji se opire zaključivanju ili pomirenju.
Takav je pristup primjerom utjelovljen u izvedbi Andreje Kulunčić na Golom otoku, udaljenom hrvatskom otoku koji je nekoć služio kao politički zatvor u socijalističkoj Jugoslaviji. Njezino ponovno uprizorenje, koje izvode tri žene, tematizira zanemarenu povijest otočkih zatočenica. Utjelovljujući mehanizme internaliziranog nasilja – pri čemu su zatvorenice bile prisiljene kažnjavati jedna drugu – izvedba prikazuje suučesništvo i preživljavanje kao međusobno isprepletene sile. Kroz ponavljanje, gestu i nerazriješeni afekt, izvedba inzistira na trajnoj prisutnosti prošlosti te utjelovljenu disonancu nudi kao estetski i etički alat za novo promišljanje kolektivnog pamćenja.