Posljednjih su godina besmrtne stanične linije, obično dobivene iz stanica raka uzetih od pacijenata, postale važno sredstvo u biomedicinskim istraživanjima. U Besmrtnosti za dvoje od oba autora uzimaju se bijele krvne stanice – limfociti – i u laboratoriju se obrađuju kako bi stekle besmrtne karakteristike. Marta de Menezes obesmrćuje Luisove stanice i obratno. To se postiže korištenjem virusnog vektora da bi se u stanice uveli onkogeni (geni koji potiču rak) – nešto što je danas standardni eksperimentalni postupak. Na taj se način stvaraju dvije besmrtne stanične linije koje sadrže potpune genomske informacije tih dvoje ljudi. Te dvije besmrtne stanične linije dobivaju se od imunoloških stanica, koje se bave obranom tijela. Zbog toga te stanice odbijaju stanice drugačijeg podrijetla, na isti način kao što tijelo odbija transplantirani organ. Prema tome, konačna ironija ovoga rada jest spoznaja da, premda su te stanične linije dobivene od dvoje ljudi koji vole biti skupa i vole jedno drugo, besmrtnost ima svoju cijenu – a ta je cijena izolacija. Tako te dvije besmrtne stanične linije mogu biti zajedno samo umjetnim putem, u prostoru u kojemu se sijeku njihove digitalne videoprojekcije. Te će stanice nadživjeti tijela od kojih su prvotno dobivene te bi, u principu, bilo moguće iz tih besmrtnih stanica klonirati novo tijelo.

Besmrtnost za dvoje istražuje pojam identiteta te dihotomiju prirodno/umjetno, dvije teme koje se stalno javljaju u radu Marte de Menezes. To je ujedno prvi njezin rad u kojem joj je suradnik njezin partner, Luis Graça, biomedicinski istraživač na području imunologije. Rad se izlaže kao instalacija koja sadrži dokumentaciju procesa obesmrćivanja, zajedno sa živim besmrtnim stanicama koje se množe u epruvetama za kulturu tkiva te mikroskopskim prikazima dviju staničnih linija.