Vojin Perić (HR) Očiglednost pod prstima

U glavnoj radnji priče u kojoj se uobičajeni svakodnevni ritam isprepliće s uspomenama iz djetinjstva, razogovorima s prijateljima i dubokim senzulanim iskustvima 'gledanja' žene u prolazu, Vojin Perić na najintimniji mogući način, progovara o svom osobnom pogledu na svijet koji ga okružuje, svijet koji nije sastavljen od slika nego od buke, žamora, drhtanja i dodira.

“Posljednji susret svjetla s mojim očima dogodio se jednog kolovoskog dana, jedanaeste godine mojeg bitka na zemlji, a bio je središte nestašluka, bezazlenog i bespotrebnog, kakvih je bezbroj u svakom djetinjstvu. Sunce je bilo veliko i žuto, nebo duboko i modro, a naša igra razuzdana, beskrajna i loptasta. On meni, ja njemu, pretrči, dodaj, pazi leđa i...

Bol, dug i snažan, kao tobogan niz koji se tone i pada u neku neponovljivo crnu rupu, a onda tišina uokvirena iščekivanjem da se netko prvi pokrene, da dan dobije svoj refren, neophodni dječji smijeh. Ja sam ležao na travi bez osjećaja sebe i bez pomisli da je poda mnom trava, meka i zelena kao i uvijek do tada. Zapljusnu me zaprepaštena pitanja, podižu me ruke prijatelja, a ja nikako da sa sebe skinem onu najcrnju rupu, nikako da se oslobodim i odbacim je kao ljepljivu bubetinu što mi svojim sveobuhvatnim krilima zaklanja svjetlo. Sve moje biće pretvorilo se u veliki grč, stisnulo se u ruku mlađeg brata i otkotrljalo se doma, u kakvu-takvu sigurnost i spokoj.

Sve što se događalo kasnije u meni je ostalo kao nerazmrsivo klupko, kao zbrka u kojoj su se isprepleli najrazličitiji događaji, sadržaji i znaci. Bolnica, zvukovi jutra, sunce koje je samo toplo, kiša koja romori, ali nema kapljice. Privikavao sam se na svoj novi svijet, privikavao i čekao što će roditelji odlučiti, čime će uokviriti i osmisliti moje buduće Ja.

A Oni su šetali alejom predrasuda, uplakani i zbunjeni, često zaustavljani od susjeda i rodbine, pitani i sažalijevani, upućivani vračarama, travarima i drugim čudoljudima, čekali su da se dogodi nešto samo po sebi, da «lijek» djeluje i mrak prođe. Nije bilo interneta, nije bilo moćnih medija «globalnog sela», nije bilo lasera i drugih medicinskih čuda, nije bilo ničega osim svakodnevlja na koje sam se privikavao i u kojem sam, naslonjen na radio, slutio osvit svog obesmišljenog dana.”

Vojin Perić (HR)

Rođen sam 02. prosinca 1959.godine u Sarajevu, gdje sam završio osnovno obrazovanje u Zavodu za slijepu djecu. Od 1976. do 1980., nemajući velikog izbora, školovanje nastavljam u specijaliziranoj ustanovi, u Zagrebu, upisujem školu za telefoniste u Centru Vinko Bek. Nakon mature, zapošljavam se u Okružnom privrednom sudu na telefonskoj centrali, a nekako u isto vrijeme započinje i aktivan rad u Dramskom studiju slijepih i slabovidnih Novi život. Godine 1980. godine, upisujem Filozofski fakultet u Zagrebu – povijest i komparativna književnost. Godine 1981. prva i kako kažu vrlo uspješno odigrana uloga – Golub – Branka Čopića Vuk Bubalo. Godine 1984. pokušavam upisati Akademiju za kazalište. Saznajem da po statutu akademije slijepe osobe ne mogu upisati istu, pa odlučujem i dalje glumiti unatoč preprekama u obrazovanju. U rukovođenju Dramskim studijem slijepih i slabovidnih sudjelujem od 1984. god. a na čelu institucije sam od 1998. god. U okviru Hrvatskog saveza slijepih član sam izvršnog odbora Udruge slijepih Zagreb, te zastupnik skupštine Hrvatskog saveza slijepih, te Predsjednik spomenutog Saveza. Od 1983. god. radim na zapošljavanju slijepih za Grad Zagreb. Odnedavno sam postao član Saborskog odbora za pitanja invalida. Godine 1999. ostvaruje se moja dugogodišnja ideja – organiziramo Prvi međunarodni festival kazališta slijepih i slabovidnih B I T (Blind in Theatre) – slijepi u kazalištu. Godine 2003. dobio sam nagradu za najbolju mušku ulogu na SKAZ-u. Primljen sam u Hrvatsko društvo dramskih umjetnika i time dobivam status glumca. 24. lipnja 2004.godine - povodom Dana državnosti, Predsjednik Republike Stjepan Mesić, a na prijedlog Ministarstva kulture, odlikovao me je redom Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića, za posebne zasluge u kulturi. U skoro dvadeset pet godina bavljenja teatrom, okušao sam se u različitim teatarskim disciplinama, glumio, slagao recitale (recital duhovne hrvatske poezije), pisao komade i pjesme, asistirao režiji i slično. Bilo je to skoro dvadeset pet godina umjetnosti, ali i afirmacije mogućnosti slijepih, kao i vlastite afirmacije.