Plamena slika je kibernetička konstrukcija. Sastoji se od šesnaest pumpi koje stvaraju pritisak i guraju petroleja jarko zelene boje kroz mlaznice kada se otpuste ventili. Petrolej se zatim potakne na izgaranje, stvarajući snažan i sjajan plamen. Izgaranje se kontrolira laganim pokretima senzorske rukavice koju nosi umjetnik/sudionik/gledatelj. Doslovce se igramo vatrom. Ideja se zasniva na paradoksu taktilnog baratanja ovim primarnim elementom, koristeći ga kao boju na platnu u stilu akcijskog slikarstva. Sudionik ili sudionica kontrolira sliku, ali ona mu/joj neprestano izmiče. Vatra je ultimativni nedodirljivi i nepostojani medij baziran na svjetlosti, i stoga se u njezinoj svjetlosti može opona& scaron;ati svaka digitalna ili elektronska slika (zasloni, projektori, televizija). Ustvari, mlaznice dimenzija 4x4 funkcioniraju kao slika od 16 piksela. Sitne kretnje rukavice uzrokuju silovite i nepredvidive promjene, koje hipnotiziraju sudionika i tjeraju ga da se ukipi, uzrokujući apsolutno ushićenje. Umjetnica nastoji iznova uhvatiti pogled, uhvatiti vrijeme u trenutku. Štoviše, čitava konstrukcija sastoji se od prozirnih, “bestjelesnih” spremnika koji su načinjeni od stakla po mjeri. Sanela Jahić radikalizira slikarstvo u daleko većoj mjeri od pukog prijenosa vremenski uvjetovane umjetnosti u analogni medij. Ona u potpunosti eliminira nositelja slike. Jedini nositelj je matematički algoritam, koji prenosi pokrete senzora u otvor ventila kako bi se potaknulo izgaranje. Umjetnica tumači svoj rad kao rezultat zanimanja za mogućnosti formalističkih pitanja modernizma u suvremenoj umjetnosti, kao što su pitanje vibracije boje i pitanje okvira slike, samo š to ona ima daleko mističniji pristup koristeći vatru, koja je vizualno opojna i halucinogena. Tu više nema okvira, nema rubova, samo bezbrojni
prijevoji beskonačnog postajanja slike.

Isječak iz teksta Ide Hiršenfelder “Sanela Jahić: Cerebral Values of Mechanic Beauty”, objavljenog u knjizi Passengers from the Absolute to the Relative (Publication Studio), 2011.