Scensko događanje inspirirano je knjigom zapisa Poruke iz jednog autističnog zatvora Birgera Sellina, kojem je u drugoj godini života dijagnosticiran autizam. Do svoje devetnaeste godine odbijao je bilo kakvu komunikaciju sa svijetom, a roditelji su ga bezuspješno vodili na terapije u različite klinike i ustanove. Na prijedlog jedne liječnice, Sellin započinje terapiju pisanjem. Ispočetka piše kratke i nesuvisle opaske, no s vremenom njegovi tekstovi poprimaju smisao i svojevrsnu stravičnu, bizarnu ljepotu, pružajući nam uvid u svijet “ljudi sanduka” (kako on sebe naziva). Neslućena bol i spoznaje kojima je izložen u svom autističnom zatvoru predstavljaju potresno svjedočanstvo koje dokazuje da autisti nisu intelektualno inferiorne osobe, već da su naprosto zarobljeni u ljušturama nefunkcionalnih tijela.

Socijalni procesi koje “normalan čovjek” prolazi nesvjesno i automatski za autiste su zakočeni jer oni nisu u mogućnosti preraditi informacije iz vanjskog svijeta. Njihova reakcija na prividnu kaotičnost svijeta je bijeg u strogo ritualizirani život s jednom svrhom: stvaranje obrambenog mehanizma kao utočišta u koje se uvijek mogu povući, a neprekidno ponavljanje iste radnje pruža minimum sigurnosti i željenu predvidljivost. Cilj ovog projekta je skretanje pozornosti javnosti na napredak u medicini u liječenju autizma, kao i resocijalizacija autizmom označenih jedinki.